Širim posao: ulazim u međusobni s ekološkom svinjetinom

Kad se govori o projektima, danas se često priča o viziji i misiji. To je danas prilično popularno, no vrlo je malo ljudi i tvrtki koji uistinu imaju svoju misiju i viziju, koji znaju što žele i kamo idu. Kad imate viziju, stvari idu mnogo lakše. Onaj dio tehničkog znanja, dakle odabir lokacije, ljudi i slično, bez obzira na to koliko bili važni, u drugom su redu prioriteta. Vizija je pokretačka sila i energija. Kad sam bio sportaš, nikad nisam sumnjao da ću biti prvak svijeta. Uvijek sam vjerovao da je to moguće, i koliko god to bilo smiješno, to je bila moja priča sa sedamnaest godina. Kad si siguran u sebe, sigurno ćeš uspeti. Jesam li tada znao tko će mi biti trener, s kim ću sparirati, kako trebam trenirati? Nisam. Ali bio sam siguran da ja to mogu. Tako i danas, u ovom poslovnom dijelu mog života, točno znam što želim, imam viziju. S tom vizijom idem naprijed, a tehničke stvari odrađujem u hodu. To nije tako teško.

To je razlika između moje nekadašnje i danasne vizije. I vizije koje uobičajeno ljudi žele, a to je biti prvi, najbolji, biti ispred drugih. Nije čak pitanje ni biti najbolji, nego moraš imati nekog iza sebe, moraš pobijediti. Moja vizija danas, u ovome što radim, nije usmjeren na to da budem bolji od nekoga. Čak ću reći da druge tvrtke ne bih volio shvaćati kao konkurente i kao nekoga s kim se natječem, nego više kao nekoga s kim zajedno rastem, nekoga tko mi pokazuje u čemu sam dobar, a u čemu loš. I zahvaljujući komu se mogu korigirati. Ta filozofija stvaranja boljeg sebe, ali bez natjecanja s drugima, moja je inspiracija. Naravno da bi to moralo u konačnici donijeti kvalitetu na svim razinama. Koliko će to biti kvalitetnije ili manje kvalitetno od drugih, to je uspoređivanje koje me mnogo manje zanima.

Početni je ulog bio oko milijun eura, s time da bi financijski stručnjaci za ovo što sam ja napravio rekli da je za zatvaranje konstrukcije potrebno bar pet milijuna eura. Ljudi danas previše polažu nade u to da će, ako imaju dovoljno novca, koliko projekt traži, uspeti. Prema mojoj procjeni to nije više od 10 posto uspjeha. A što je preostalih 90 posto? Vjera i vizija.

Naše su četiri tvrtke lani ostvarile 40-ak milijuna kuna prometa i naše proizvode kupuje od 10 do 15 posto populacije. Taj udjel stabilno držimo: teško padamo ispod 10 posto i teško rastemo više od 15 posto.

Prije svega, moj su brend mogli prepoznati Ante Todorić, koji je u to vrijeme vodio Konzum, Ivana Gavrilović, koja je vodila Dionu, Damir Horvat, koji je bio na čelu Bille. Uz to, to su ljudi s kojima sam se susretao na nekim drugim mjestima… Kad sam im iznio svoju ideju i rekao što mogu učiniti, vrata su mi bila mnogo otvorena nego nekom drugom proizvođaču jer sam, za razliku od drugih, s njima mogao stupiti u kontakt na neformalnoj razini i ugodnijoj nego da sam netko posve nepoznat.

Sa kruhom nas nema u Lidlu, Kauflandu, ali ne zato što ondje ne možemo dobiti prostor, nego jednostavno zato što kvaliteta i cijena naših proizvoda ne odgovaraju tom tipu prodavaonica. A možemo li dobiti mjesto u određenoj trgovini? Uglavnom možemo… Dugo smo vodili razgovore s Mercatorom. Trajali su gotovo tri godine, no, evo, od prošle godine radimo i s njim.

Ostali su nam još Dubrovnik i Slavonija. Slavonija je naše najsiromašnije tržište i još nije spremno za naše proizvode, koji imaju prilično visoku cijenu. Ali na Dubrovnik bismo se mogli proširiti u skorije vrijeme.

Siguran sam da ću ući u posao s mesnim proizvodima: farma već postoji i tisuću živih prasića već je različitih veličina pa će uskoro doći trenutak kad će postati kulen ili kulenova seka te izaći na tržište. Sagrađena je i štala za goveda, pa i u tom dijelu također vidimo perspektivu. Siguran sam da već nakon nekoliko godina testiranja načina uzgoja ekološkog povrća i taj asortiman možemo ozbiljnije pokrenuti i staviti na tržište. U segmentu prehrabrenih namirnica malo je toga u što nećemo ući. No pitanje je koliko će to biti veliko. Hoće li se te proizvode prodavati na našem štandu na tržnici, u našoj maloprodaji ili u trgovačkim lancima.

U mom slučaju recept je fokusiranje na specifičnu tržišnu nišu. Naravno, što je niša specifičnija i što ste prepoznatljiviji, to vam pada mogućnost da ostvarujete golemu zaradu i dobit. Uvjeran sam da svaki naš seljak može riješiti svoju egzistenciju ako ima štand na Dolcu i svojom robom opskrbljuje 20 ili 50 obitelji. U tom slučaju ne može ga ugroziti nijedan veliki proizvođač. Samo treba imati pet vrsta kvalitetnih proizvoda i naviknuti ljude da kupuju kod njega. Zbog čega bi ponuda na Konzumovoj polici mogla ugroziti taj štand? Naravno, uz taj štand on ne može voditi veliku proizvodnju.

Kad je riječ o kruhu, to je vrlo teško jer je on regionalna marka. Čak i Klara teško može svoj snažni brend plasirati u Splitu. Ja imam sreću da moj brend ima širi doseg, pa tako otkinem svima pomalo, Klari u Zagrebu, Bobisu u Splitu. Svagdje sam prihvaćen, ali kad bih prodavao u Sloveniju, to bi sigurno bilo malo teže, a u Austriji bi već bilo jako teško. Kruh je specifična prehrambena namirnica i traži prepoznavanje navika ljudi. Ja mogu prepoznati što Slavonci žele, znam što žele Dalmatinci, ali što želi Austrijanci, ne znam, tako da bih teško mogao ponuditi rješenje za njegov život.

Prije svega, ne smatram Vladu, ministarstva i političare odgovornima za sreću malog čovjeka. Njihov je zadatak, po meni, da naprave grube, okvirne recepte, da ponude načine pre-

Hoće li se ljudi vratiti na selo? Teško. Ne zato što ondje ne mogu riješiti svoju egzistenciju.

Je li slada kruška ili jabuka? Ne može se jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Dok sam boksao, ekipa koja je radila sa mnom brinula se o meni. Trener, maser, fizioterapeut, psihijatar – svi su se brinuli o meni, ja sam bio u središtu pozornosti. U ovoj situaciji imam stotinjak djelatnika i danas se ja brinem o njima. Situacija je posve drukčija. Ja njima moram dati uvjete, plaću, brinuti se o njihovu životu… Svaka je priča na svoj način izazovna i lijepo je upoznati i jednu i drugu stranu.