Hrvatska je sa stopom zaposlenosti od samo 55,6 posto pri europskom dnu. S obzirom na lisabonski strateški cilj da se do 2015. dosegne stopa od 70 posto, očito je da zemlju očekuje težak posao kako bi bolje iskoristila svoj ljudski kapital.
Stopa nezaposlenosti prema anketi u Hrvatskoj za drugi kvartal 2007. bila samo 9,1 posto. Istodobno je stopa registrirane nezaposlenosti u tom razdoblju bila 15,1 posto. Razlika od šest postotnih bodova znatna je i danas većina čitatelja zna njezine uzroke.
Niža stopa rezultat je primjene međunarodnih standarda u definiranju zaposlenosti i nezaposlenosti, a viša je rezultat primjene domaćega zakonodavstva koje je samo djelomično prihvatilo međunarodne standarde. Generalno govoreći, podaci o zaposlenima iz administrativnih izvora prebrojavaju samo osobe koje imaju ugovor o radu, a podaci iz ankete o radnoj snazi među zaposlene broje i samozaposlene i vlasnike poduzeća te osobe koje rade na crno i sve one koji bar jedan sat provode stječući sredstva za život. Biti nezaposlen prema međunarodnim standardima znači da osoba ne radi nijedan sat u razdoblju promatrana, da aktivno traži posao te da je spremna prihvatiti posao u sljedeća dva tjedna.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u posljednjih desetak godina u prosjeku trećina zaposlenih nije zabilježena u administrativnim izvorima. Zaposlenost je u porastu cijelo razdoblje i razlike između dvaju izvora se smanjuju. Nezaposlenost je istodobno u padu od 2003., što koincidira s promjenom Zakona o radu i Zakona o posredovanju za vrijeme nezaposlenosti, ali i s mnogo dinamičnijim zapošljavanjem. Anketna nezaposlenost sustavno je niža od registrirane, ali ima približno istu dinamiku.
Prognoze budućih trendova koje se temelje na dosadašnjim kretanjima predviđaju da će stopa nezaposlenosti i dalje padati i da bi se mogla smanjiti na sedam posto, što je cilj nove vlade. Ta bi nas stopa ubrojila u društvo zemalja s prosječnom stopom nezaposlenosti u Europi 2006.; danas smo pri vrhu zemalja prema tom obilježju tržišta rada, odmah iza Poljske, a lošiji i od Bugarske, Rumunjske, Češke itd. Premda je takav ishod za svaku pohvalu, je li postizanje stope anketne nezaposlenosti od sedam posto cilj koji bi uopće trebao biti u fokusu politike na tržištu rada?
Kolika je stopa nezaposlenosti važna kao fokus politike na tržištu rada? Koliko je god anketna stopa relevantna za međunarodne usporedbe, i tu su kretanja pozitivna – stopa registrirane nezaposlenosti zapravo je polazište za politiku tržišta rada u Hrvatskoj. Zašto? Ako naše zakonodavstvo nezaposlenima smatra i one osobe koje to po međunarodnim standardima nisu, onda se ili mora mijenjati zakonodavstvo ili se mora priznati onaj broj nezaposlenih koji je tim zakonodavstvom određen. Na primjer, Zakon o radu ne prepoznaje ugovor o djelu kao zaposlenost i ona se ne prikazuje u statistici premda se na neto plaću obračunavaju isti porezi, prirezi i doprinosi kao i na ugovor o radu (osim doprinosa za zapošljavanje). Nadalje, samozaposlenost u poljoprivredi podcijenjena je jer se podaci preuzimaju od Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje u kojem je evidentiran samo vlasnik poljoprivrednoga gospodarstva, a u poljoprivredi vrlo često radi cijela obitelj. Kod nas je također praksa da poljoprivrednici koji su registrirani kao nezaposleni istodobno imaju pravo na poticaj za poljoprivrednu proizvodnju i bez obzira na prihode iz svoje djelatnosti.
Zakon o posredovanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti nezaposlenim osobama smatra i one koji odbijaju dodatno osposobljavanje ako je ono izvan struke. Ironično je da i oni čija zanimanja nisu tražena ipak čekaju priliku da se zaposle u struci premda je jasno da su im izgledi vrlo mali.
Stoga Vlada kao cilj mora postaviti smanjenje stope registrirane nezaposlenosti, a ne mnogo niže stope anketne nezaposlenosti, i to tako da dosljedno ugraditi međunarodne standarde u domaće zakonodavstvo.
Premda je pohvalno da anketna nezaposlenost pada i da stopa nezaposlenosti konvergira europskom prosjeku, postavlja se pitanje relevantnosti toga cilja. Naime, stopa nezaposlenosti sve je manje važna za sumarni opis tržišta rada. Za Hrvatsku je mnogo važnija mjera stopa zaposlenosti koja prikazuje omjer zaposlenih i radno sposobnih stanovnika. Taj je omjer u našoj zemlji najniži u EU izuzev Poljske, što govori da smo jedna od zemalja koja najslobodnije koristi svoje ljudske potencijale. Prema stopi zaposlenosti Hrvatska nakon Poljske ima najnižu stopu od samo 55,6 posto, što znači da je od 100 osoba starih od 15 do 64 godine samo 56 raspoloživo za tržište rada. Ostale su neaktivne, ne pridonose razvoju gospodarstva i društva za njih mora skrbiti. S obzirom na lisabonski strateški cilj da se stopa zaposlenosti od 70 posto dosegne 2015., očito je da Hrvatsku očekuje težak posao kako bi bolje iskoristila svoj ljudski kapital. Zašto tako relativno malo osoba u Hrvatskoj radi premda su u radno sposobnoj dobi? Bez ambicije da ulazimo u iscrpna objašnjenja te pojave, svakako treba napomenuti rat i njegove posljedice, tranziciju, sivu ekonomiju i neadekvatno statističko mjerenje. Ipak, i Vladina je politika uvelike utjecala na nedovoljno brzo i učinkovito djelovanje radi povećanja stope zaposlenosti. Politikom ranog umirovljenja, osiguravanjem izvora prihoda zaslužnim pojedincima kao nagradu, sporim obrazovnim reformama i neučinkovitom politikom restrukturiranja stvorena je vojska neaktivnih, ali i velika nerealna očekivanja da će država putem različitih statusa riješiti pitanje egzistencije onom koji se za takav status uspije izboriti. Umjesto radne etike dobili smo etiku nerada i ovisnosti o državi.
