Opinion Maker

Razloge zašto će predloženi sastav Vlade biti efikasniji nismo čuli, a bojim se da nećemo čuti ni koliko će on stajati. Ako to ne znamo, može se pretpostaviti da je takav ustroj Vlade plod političkih kompromisa, a kad u politici nešto počne kao zbroj loših kompromisa, onda tako i završi. Štoviše, i sve odluke takve Vlade samo su truli kompromisi!

Svake četiri godine u ovih 100 dana nakon saborske potvrde nove Vlade Hrvatska reciklira iste priče o njenom sastavu, pri čemu se redaju ‘argumenti’ za i protiv formiranja pojedinih ministarstava, odnosno broja ministara. Sva politika nove Vlade očituje se u pet ključnih saborskih rasprava – one na početku mandata posvećene programu Vlade i djelokrugu rada ministarstava te kasnijih rasprava o proračunu za sve četiri godine mandata. Sva prekrajanja, stvaranja i spajanja ministarstava trebala bi, dakle, biti odraz politike koju nova Vlada misli voditi, odnosno nekakvog programa koji će se navodno bolje realizirati ako su ministarstva baš tako složena, tj. ako imaju baš takav djelokrug rada. Kako će biti složena, o tome u parlamentarnim demokracijama odlučuje mandatar nove Vlade, pri čemu mora javno reći zašto mu to treba, čime će takav ustroj vlade biti efikasniji i koliko će sve to stajati. Razloge zašto će predloženi sastav Vlade biti efikasniji ipak nismo čuli, a bojim se da nećemo čuti i koliko će to stajati. Ako to ne znamo, onda treba pretpostaviti da je ovakav ustroj Vlade plod političkih kompromisa, a kad u politici nešto počne kao suma loših kompromisa, onda tako i završava. Štoviše, onda su i sve odluke takve vlade samo truli kompromisi!

Nisu rjede ni rasprave treba li nam vlada političara ili vlada stručnjaka. Pojam ‘vlada stručnjaka’ u sebi zapravo nosi poruku da se politika treba voditi negdje drugdje, gdje se zapravo donose političke odluke – nekada u Centralnom komitetu, a danas u vodstvu koaličkih stranaka. Dok bi vlada valjda trebala biti skup činovnika koji bi te odluke provodili. Naravno, vladu trebaju činiti ljudi čije odluke nisu upitne stručnosti, iako ne postoji fakultet koji građanima daje kvalifikaciju ‘diplomirani saborski zastupnik’, ‘diplomirani ministar’ ili ‘diplomirani državni tajnik’ (Hrvatska je doduše specifična po tome što ipak školuje dio svojih građana za zvanje VKV član nadzornog odbora). Problem Hrvatske je u tome što je generaciju za generacijom rastakala saborske i vlade stručne službe, što lošim plaćama, što prisiljava njem da ti jedno plaćeni stručnjaci izvode logičke vratolomije kako bi javno opravdali smušenu ideju ministara ili premijera. Tijekom svoja dva saborska mandata uporno sam (ali bezuspješno) dokazivao da svako ministarstvo u najmanju ruku treba imati svoj stručno-znanstveni savjet. Naši fakulteti i instituti puni su znanstvenika kojima bi bila čast sudjelovati kao savjetnici u radu ministarstava. U Japanu je čak praksu da svako ministarstvo pod sobom ima i niz znanstvenih instituta (npr. japansko Ministarstvo prometa i telekomunikacija ima u svom sastavu Institut za promet). Hrvatsko Ministarstvo financija ima pri ruci Institut za javne financije, ali to je ipak rijetko kod nas, a moglo bi se sklopiti barem sporazume o financiranju namjenskih projekata koji bi ministrima olakšali odlučivanje.

Vladu, dakle, mogu i trebaju činiti političari, koji trebaju biti svjesni svojeg neznanja i koji se ne trebaju sramiti potražiti savjet stručnjaka. Njihove stručne službe trebaju im za svaku odluku podastrijeti opcije A, B ili C (svaku s prednostima i manama), pri čemu političar-ministar treba odlučiti koju opciju od po-

Jedno od rješenja ‘u hodu’ jest stvaranje Kalmetinog ministarstva koje je objedinilo telekomunikacije, ceste i pruge, ali i svu ‘morsku’ problematiku (donedavno, u prošlom sazivu Sabora, to je ministarstvo uključivalo i razvoj ratom stradalih područja i turizma). Zalagao sam se i zalažem se za zasebno ministarstvo mora, koje bi obuhvaćalo otprilike iste poslove kao Ministarstvo pomorstva u hrvatskoj Vladi nakon prvih demokratskih izbora 1990.: razvoj otoka i obalnog pojas, gospodarenje morskim okolišem, zaštita gospodarskog pojas odnosno ZERP-a, nadzor nad morskim lukama i pomorskim dobrom, utvrđivanje njegovih granica; sigurnost i razvoj pomorskog prometa i plovidbe te upravljanje morskim ribolovom. Odnosno sve što se tiče Jadranskog mora, a sada je razasuto u pet ministarstava. Sve to nužno je objediniti u jednom ministarstvu mora jednostavno zato jer je to preduvjet koordiniranog razvoja jadranske obale i otoka, odnosno korištenja Jadranskog mora kao najvažnijega hrvatskoga razvojnog resursa. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja kod koje je površina njenog ‘morskog dijela’ (tj. teritorijalnog mora, gospodarskog pojasa te pomorskog dobra na obali i otocima) veća od površine njenoga ‘kopnenog dijela’ (tj. svega ostalog).

Kakva bi tek gužva vladala na ulazu i izlazu iz Vlade da Sanader nije formirao obje posljednje garniture, i devetu i desetu vladu?

Nudeni izabire kao krajnja odluku i pri tome snositi političku odgovornost za takvu odluku. U Hrvatskoj se, međutim, u pravilu odluke donose ili bez konzultacije stručnjaka ili se njihovo mišljenje ignorira. Razlog je jednostavan – politika u Hrvatskoj se personalizira i estradizira, sve je važniji medijski spin, odnosno dojam, a ne konkretan rezultat. No, što više birači budu odlučivali o strankama na osnovi dojmovi i navijački (prema sustavu ‘Hajduk loše igra, ali ja sam u Torcidi’), a ne programa i rezultata Vlade, to će manje biti važna stručnost odluka Vlade i to će teže biti postići efikasnost upravljanja državom koju od nas očekuje EU.

Prije četiri godine moj je Prijedlog zakona o prijenosu vlasti Sanaderova Vlada jedva prihvatila. Ipak, usvojen je u izmijenjenom obliku (kao Zakon o postupku primopredaje vlasti), ali sam s time bio preštetan jer je i takav značaj veliki iskorak u funkcionalanju vlade, ministarstava i čitave države u interregnumu od raspuštanja Sabora prije izbora do potvrđivanja nove Vlade. A taj proces je za razvoj demokracije jednako važan kao i demokratska provedba izbora.

Naime, budući da prijenos vlasti u Hrvatskoj dosad nije bio reguliran nikakvim zakonom, to je imalo za posljedicu posve kaotičan i nepredvidiv tijek promjena u svim državnim službama. Zato su uvijek pljuštale optužbe, s jedne strane, o političkim čistkama i revanšizmu, a, s druge, o potrebi smjenjivanja kadrova koji na svoje pozicije nisu došli radi svoje stručnosti već radi političke podobnosti ili nepotizma. U zemljama sa zakonski reguliranim smjenom vlasti nema ni govora o tome. Nesmetano funkcioniranje sustava državne uprave uvjetuje naravno minimalne kadrovske promjene, ali istodobno treba omogućiti novoj parlamentarnoj većini imenovanje i nadzor svih segmenata izvršne vlasti. Zakon o prijenosu vlasti bio je nužan da se napokon razgraniči političke dužnosnike, koji daju svoje mandate na raspolaganje, tj. napuštaju svoje dužnosti prilikom promjene vlasti, od javnih službenika, koji se na svoje dužnosti biraju putem javnog natječaja te ostaju na dužnosti neovisno o promjeni vlasti. Nepostojanje zakona o prijenosu vlasti uzrokovalo je nepotreban i posve nepredvidljivo razaranje sustava državne uprave prilikom svake promjene vlasti. To se očituje u sustavnom odlivu kadrova iz državne uprave, s katastrofalnim posljedicama za Hrvatsku. Nejasna granica između političkih i javno-sluzbeničkih dužnosti može zajamčiti jedino politički voluntarizam i političku podobnost pri izboru kadrova na svim razinama državne uprave.

Vremenska dimenzija problema prijenosa vlasti posebno je važna, jer se prijenos vlasti ne smije odvijati prema načelu ‘revolucije koja teče’, odnosno biti stalan i nepredvidljiv sve četiri godine mandata. U zemljama razvijene demokracije smjene kadrova u ministarstvima i državnoj upravi (naravno samo političkih funkcija) ne traju dulje od famoznih prvih 100 dana nove vlade. Gradani i državni službenici ne smiju osjetiti ni snositi posljedice prijenosa vlasti. Prijenos vlasti mora stoga biti brz i usklađen s primopredajom dužnosti na svim zakonski predviđenim razinama. Ali to ujedno znači da se svaka vlada za svoj mandat treba pravodobno pripremiti ne samo u programskom nego i u kadrovskom smislu! A ne tražiti kadrovska i programska rješenja ‘u hodu’.