Što će se dogoditi ako za desetak dana na izborima u Srbiji pobijedi radikal Tomislav Nikolić? Uslit će se u predsjednički ured i politički se ponašati višemanežno jednako kao što bi se u istom uredu ponašao Boris Tadić. Jer, pobijedi li Tadić, morat će voditi računa da se politički ne razlikuje previše od Nikolića i njegovih radikala. Razlike mogu biti prije svega u retorici. Tadićeva bi retorika svakako bila više prozapadna i proeuropska, pri čemu bi u političkoj trgovini sa Zapadom svakako kao adut upotrebljavao prijetnju Nikolićem i Putinom. Nikolićeva retorika jamačno bi ostala proruska iako nikad ne bi prekinuo veze s EU i SAD-om. Ali bi ih, baš kao i Tadić, plašio Putinom. I je li onda taj strah od Nikolićeva dolaska u ured srpskog predsjednika koji se širi iz zapadnih centara političke moći uistinu utemeljen? I je li uistinu riječ o strahu?
Bez obzira na to tko pobijedio na predsjedničkim izborima u Srbiji, bit će to predsjednik za čijeg će mandata Kosovo i formalno otići iz okvira Srbije. To je tek pitanje termina, modaliteta i cijene izlaznice. Predsjednik Tadić oštro bi upozoravao na neprihvatljivost takve prakse, nastojeći što skuplje naplatiti Zapadu kosovsku neovisnost. Proeuropsku bi orijentaciju naplaćivao olakšanim pristupom EU i budućim ustavnim uređenjem BiH, a Hrvatsku bi, vjerojatno, koliko god može, trpao u paket zapadnog Balkana, odnosno neostvareni okvir Velike Srbije. Predsjednik Nikolić bi prijetnjama nastojao postići isti cilj – iznuditi što višu cijenu izlaska Kosova. Ali čime to Nikolić može prijetiti Zapadu? Nije to više 1991. godina da raspolaze, gledano u tehničkim potencijalima, četvrtom vojnom silom u Europi. Dok je EU nejedinstven, NATO ne zna što bi sa sobom, SAD je nezainteresiran, Kosovo se još percipira kao moguće žarište svjetskog sukoba. Nije to ni 1999. godina pa da Srbija raspolaze još ozbiljnim vojnim potencijalom, ali iznad svega čvrstim vojno-policijsko-obaveštajnim sustavom pod Miloševićevim nadzorom. Sada je 2008. godina, u NATO-u su Mađarska, Rumunjska, Bugarska, a uskoro će to biti i Hrvatska i Makedonija, a NATO jest na Kosovu i u BiH. Dakle, svuda uokolo. Srpska se vojna ‘prijetnja’, dakle, svodi na polufolklornu – Gardu cara Lazara. A vrhovni zapovjednik jedva može dići u zrak jato golubova pismoša kao zračnu potporu toj slikovitoj gardi i još se jednom pozvati na Putina. Dakle, Srbija nije vojna prijetnja, bez obzira na to tko bio njezin predsjednik ili premijer. Sukladno tomu ni EU niti SAD ne pribojavaju se Tomislava Nikolića onako kako to na razini svojih izaslanika, povjerenika i glasnogovornika daju naslutiti. Niti Hrvatska ima razloga za osobiti strah od njegova izbora. Uostalom, Tomislav Nikolić, kao vodeća politička snaga u Srbiji, na neki je način zapadni projekt. Ne mislim pritom da ga je kreirao Olle Rehn ili njegova glasnogovornica. Srbija je bila osuđena na radikalizaciju i neku vrstu Tomislava Nikolića nakon što ju je Zapad prividno nagradio svojom popustljivošću i odlučio ne kazniti velikorspsku opciju vojnim porazom i političkom osudom. Umjesto suočavanja s političkom odgovornošću zapadna je politika sankcijama, suspenzijama, političkim nagodbama s radikalima kažnjavala, osiramašivala i razarala srpsko društvo. A iz takve se društvene klime uvijek i nužno radao politički ekstremizam. To ne mora znati glasnogovornica. Ali to sigurno zna svaki ozbiljniji (zadapni) ‘policy-maker’.
