Goran Matešić, predsjednik Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, postao je zanimljiv javnosti nakon što je ta komisija u Hrvatskoj proglašena najboljom u EU među zemljama novim članicama. To laskavo priznanje dobila je zbog uspješno provedenoga projekta CARDS, statistike o radu, brzine žalbenog postupka, transparentnosti i pravne sigurnosti u žalbenom postupku.
-
Počevši od 1. siječnja 2008., stupio je na snagu novi Zakon o javnoj nabavi. Koje najvažnije promjene donosi? Novi je zakon jedna od napravljenih zadaća u pristupnim pregovorima za područje javne nabave i zato predstavlja potpunu harmonizaciju domaćega zakonodavstva sa smjernicama EU. Njime se ubrzalo, pojednostavilo i pojeftinilo nabavu i istodobno više zaštitilo tržišnu utakmicu; postigla se veća učinkovitost nabave, veća transparentnost postupaka, dostupnost poslovima s javnim sektorom i veća pravna sigurnost u pravnoj zaštiti. Od novosti bih na prvome mjestu istaknuo mogućnost sklapanja novog tipa ugovora o nabavi – okvirnog sporazuma koji uz mogućnost osnutka tijela središnje nabave konačno treba okrumpiti postupak nabave i omogućiti nabavu na rok dulji od dosadašnjega jednogodišnjeg. Okvirni sporazum sklapa se na rok koji može biti četiri godine, zbog čega će u početku smanjiti broj postupaka nabave. Nadalje, Zakon utvrđuje natjecateljski dijalog kao novi način, postupak nabave. To je instrument nabave koji je osmislio europsko zakonodavstvo za složenu nabavu, kad naručitelj nema informacije za elemente nabave pa o tome pregovara s ponuditeljima koje prije toga odabere kao sposobne.
-
U kakvom je danas stanju javna nabava usporedi li se s drugim sličnim državama? Unatoč slabostima sustav javne nabave stalno se razvija; moglo bi se reći da je u nekim segmentima iznad razine uspoređi li se s nekim zemljama članicama (mladima). Primjerice, pravna je zaštitu među najbržima u EU. Postupak u RH traje 35 dana (od dana zaprimanja žalbe do odluke), što je među najbržim postupcima u EU. U javnosti nijedna veća nabava ne prođe bez pozornosti medija, što pokazuje da treba povećati opći senzibilitet za fenomen javne nabave. S obzirom na pojavnost u javnoj nabavi u svijetu moglo bi se reći da je trenutačni razvoj u SAD-u iznijedrio zanimljive pojave. Ondje je prevladao broj nabava uz upotrebu kriterija ekonomski najpovoljnije ponude i istodobno smanjenje nabava uz kriterij najniže cijene. U EU je posebna pozornost posvećena elektroničkoj nabavi, koju se smatra najpouzdanijim i jednostavnijim, a uvijek transparentnim oblikom nabave. Na razini obrambene nabave zemlje EU, koji su veliki proizvođači vojne opreme, traže zatvorenost tržišta i netransparentnost i protive se njegovoj liberalizaciji. Istodobno EK kao i pri zaštiti zajedničkog tržišta želi javnu nabavu uokviriti smjernicama, čemu se opiru države poput Njemačke, Francuske, V. Britanije. Savjetodavni odbor Europske komisije, čiji sam član, stalno potiče rasprave o pravnim pitanjima javno-privatnog partnerstva određujući ga kao javnu nabavu i o okvirnim sporazumima, pri čemu pomaže njihovu definiranju. Posljednja inicijativa usmjerena je na raspravu o potrebi donošenja smjernice o koncesijama, pri čemu se one bitno vezuju uz javnu nabavu jer se dodjelom koncesija jednako kao i javnom nabavom može utjecati na tržište.
