Birači će postati dioničari samo uz Tadićevu pobjedu

Mnogi stručnjaci smatraju da će pobjeda radikalnih Tomislava Nikolića utjecati na povlačenje stranih ulagača s burze, zbog čega se može očekivati i velik pad vrijednosti dionica. Velika rasprodaja dionica mogla bi znatno ugroziti i stabilnost dinara.

Naime, i vrapi na grani već znaju da bi oko četiri milijuna stanovnika trebalo dobiti besplatne dionice najvažnijih državnih tvrtki. Da bi stekli pravo na upis, trebaju se uredno prijaviti u općinu u kojoj žive i u kojoj imaju pravo glasa. Izbori su bili idealan način za provjeru je li sve u redu s prijavom, pa bi se velik postotak glasača donekle mogao objasniti i brigom za bolje sutra i željom da se krene u osvajanje burzi. To je samo nepotvrđena teza koja, ipak, drži vodu, ali da bi birači doista i postali dioničari, rezultat drugoga kruga morat će na kraju, ipak, ići na ruku Borisa Tadića. Mnogi, naime, vjeruju da bi Nikolićeva pobjeda zapravo značila da rasprodaje dionica neće ni biti, a ako ih i bude, da će njihova vrijednost biti znatno niža od predviđenih 1.000 eura. Stoga iz čisto pragmatičnih razloga valja očekivati da će u drugom krugu postotak izlaska također biti zavidan, ali je teško prognozirati na čijem će se imenu zaustaviti olovka.

Da predsjednik države može utjecati na ekonomsku politiku, mogli bismo potpisati Tadićevu pobjedu, ali s obzirom na to da to nije slučaj, ostaje drugo polje oko kojega će se voditi borba za naklonost – Kosovo polje.

I tako mlaka kampanja već je pokazala da će veliku prednost steći onaj tko na bolji način predstavi način borbe za opstanak Kosova. Dok su radikali slobodni najavljuvati i rat za ‘srce Srbije’, iz redova Demokratske stranke Borisa Tadića stiglo je nekoliko poprilično glupavih prijedloga. Jedan od njih je i najava ekonomske blokade Kosova proglasi li neovisnost. Tu ideju poduprli su mnogi ministri, među kojima i Tadićev ljubimac Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova, koji je već najavio mogućnost takva raspleta. Iako je neposredno uoči izbora Vlada Srbije prohvatila akcijski plan u slučaju proglasi neovisnosti, nikomu osim potpisnicima plana nije jasno što u njemu piše. Ako je suditi prema britanskom Independantu, upravo je ekonomska blokada Kosova jedan od načina borbe Beograda. Dok pojedinci iz stranke Borisa Tadića negiraju mogućnost blokade, neki potezi, ipak, upozoravaju na to.

No kad se govori o ekonomskoj ovisnosti Kosova o Srbiji, najzanimljivije je vidjeti kakva je situacija s električnom energijom, i to zbog potencijala koje Kosovo ima. O količini ugljena koje krije kosovsko tlo, raspravlja se i danas i nitko, zapravo, ne zna jesu li kapaciteti dovoljni za potrebe stanovnika. Ondje se danas nalaze dvije termoelektrane Kosovo A i Kosovo B, čiji su sustavi zastarjeli. Proizvodnja u te dvije termoelektrane ne zadovoljava potrebe, zbog čega su dijelovi Kosova stalno pod mrakom. Restrikcije se uvode selektivno, a najugroženiji su Srbi, jer struju i ne plaćaju.

Rezultat izbora utjecat će i na trgovinu na burzi i općenito ekonomsku stabilnost. Mnogi stručnjaci smatraju da će pobjeda radikala Nikolića utjecati na povlačenje stranih investitora s burze, zbog čega se može očekivati i velik pad vrijednosti dionica. Velika rasprodaja dionica mogla bi znatno ugroziti i stabilnost dinara, koji je posljednje vrijeme imao velike uspone i padove upravo zbog političke nestabilnosti. Već drugi dan poslije izbora stabilizirao se u odnosu na euro jer prvi krug nije donio nikakve veće promjene.

Predsjedničke ovlasti poprilično su redigirane, a kohabitation između predsjednika i Vlade sa svim je uobičajena pojava. To je pokazao i sâm Tadić dok je surađivao s Koštunicom za vrijeme prošle vlade. Hoće li tako biti i pobjedi li Nikolić, Koštunica se nije izjasnio. Ipak, mnogi vjeruju da će razdoblje do drugoga kruga obilježiti trgovinu da bi Tadić dobio potporu premijera. Takvo što najavljeno je upravo u trenutku pisanja ovoga teksta: naime, Vlada Srbije objavila je da će prihvatiti energetski sporazum s Rusijom bez obzira na to što su pojedini članovi Vlade, ponajprije iz redova Tadićeve Demokratske stranke, upozoravali na nedostatke.

Vijest je odjeknula poput bombe: iznenada i bez ikakva vidljiva povoda najveći je svjetski proizvođač mobitela Nokia sredinom siječnja najavio da zatvara svoj jedini njemački pogon u Bochumu – bez upozorenja je na cestu izbacio više od 2.300 radnika. Žrtve tog poteza bez presedana u novijoj njemačkoj poduzetničkoj povijesti bit će osim Nokijinih radnika i njihovih članova obitelji i zaposlenici tvrtki vezanih uz rad tog pogona: od prometne logistike preko dobavljača do malih poduzetnika koji ovise o Nokijinoj proizvodnji koja se i danas, nakon najave o zatvaranju, odvija punom parom.

• Takvu brutalnost nismo očekivali od poduzetnika poput Nokije – izjavila je ministrica gospodarstva savezne pokrajine Sjeverne Rajne – Vestfalije Christa Thohen nakon što je Uprava u Helsinkiju hladno odbacila svaku mogućnost razmišljanja o najavljenom potezu.

Nokia je priopćila da je odluku o zatvaranju pogona, od koje neće odstupiti bez obzira na ponude rješenja kojima je zasipaju predstavnici njemačkih sindikata i politike, donijela još u prosincu.

Brutalni potez izazvao je i brutalne i vrlo emotivne reakcije njemačke javnosti. U spontanom okupljanju Nokijinih radnika, ali i zaposlenika drugih velikih tvrtki iz regije poput Opela, koji su i sami na vlastitoj koži prije nekoliko godina osjetili što to znači ‘racionalizacija’ kad je provode menadžeri General Motorsa, nakon objave o zatvaranju Nokijina pogona u Bochumu čule su se oštire riječi na račun finskog poslodavca. Predstavnik Saveza njemačkih sindikata (DGB) pozvao je na bojkot Nokijinih proizvoda – njegov savjet poslušao je jedan od najistaknutijih njemačkih socijaldemokratskih političara i predsjednik socijaldemokratskoga zastupničkog kluba Peter Struck, koji je svojoj tajnici naložio da mu ‘smjesti nabavi neki drugi mobitel’ jer da se ‘Nokijinim više ne može služiti’. Struckov je primjer slijedio i demokršćanski ministar poljoprivrede Horst Seehofer, koji se ‘iz solidarnosti s radnicima u Bochumu’ više ne služi finskim mobitelom.

No javni apeli, emotivno nabijena okupljanja i noćna bdijenja pred Nokijinim pogonom u Bochumu nisu urodili plodom: tvrtka svoj pogon seli u rumunjski Cluj u kojem su, kao što zadržali javljaju njemački mediji, već počeli raditi na gradnji proizvodnih pogona finskoga telekomunikacijskog diva. I tu počinje, za njemačke, ali i briselske političare, najšakaljiviji dio priče oko Nokije.

Finskoj se tvrtki, naime, predbacuje ‘subvencijski turizam’ najgoreg tipa. Naime, početkom devedesetih je za dolazak u Bochum i preuzimanje posrnuloga proizvođača TV prijavnika Graetza ubrala 50 milijuna eura subvencija, a sličan je dar očekuje i u Rumunjskoj. Iako je predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso izjavio da se dramatična selidba iz Bochuma u Cluj neće financirati europskim novcem, njemački su mediji otkrili da je zato industrijska zona koju će dobrim dijelom popuniti upravo Nokija sagrađena subvencijskim novcem iz Bruxellesa.

U borbi koja je, jedino zbog načina na koji je počela, u međuvremenu izišla iz okvira klasične borbe za radna mjesta i pretvorila se u borbu protiv neetičnosti kapitala, kao što to jednoznačno ocjenjuje njemačka javnost, njemačka je politika izvadila nove adute. Vlada Sjeverne Rajne – Vestfalije od Nokije traži povrat više od 40 milijuna eura subvencija jer se tvrtka, navodno, nije držala nekih klauzula iz subvencijskog ugovora, posebice onih koji se odnose na broj radnika.

Tako bi se bumerang ‘racionalizacije’ mogao vratiti u glavu finskih poslodavaca koji su ovoj tim ponašanjem dolili ulje na vatru klasne borbe i diskusije o posljednjih godina sve većim socijalnim razlikama u Njemačkoj.