Potpredsjednik za gospodarstvo u drugom mandatu mora postati žešći čuvar ekonomske logike u Banskim dvorima.
Nekoliko tjedana nakon što je 2005. stupio na dužnost potpredsjednika hrvatske vlade, Damira Polančeca ‘poslalo’ je u Maksimir. Ondje se morao obratiti sudionicima skupa koji su sindikati organizirali za Praznik rada, 1. svibnja. Novočvršeni političar doživio je gromoglasne zvižduke i svakakva dobacivanja.
Oni koji Polančeca nisu poznavali, nakon toga su mu davali nekoliko mjeseci prije nego što ga se premijer Sanader riješi. Krugovi bliski Banskim dvorima tvrdili su da je vrlo teško dolazio u priliku izboriti se i za prijam kod premijera. Ispostavilo se, međutim, da je dotadašnji Podravkin menadžer izdržljiviji nego što se činilo. Brzo je svladao tajne ministarskog zanata, počeo je odradivati osjetljive privatizacijske poslove, u javnosti se prometnulo u smirenog političara spremnog na dijalog, prihvaćao je biti gromobran za tude pogrešne odluke (opatijski hoteli, KIM…).
Na kraju ne samo da je ostao potpredsjednik za gospodarstvo i u novoj Sanaderovoj vladi nego je kao svojedobno Borislav Škrgo dobio dvostruku funkciju. Škrgo je jedno vrijeme bio potpredsjednik i ministar financija; Polančec je sada potpredsjednik i ministar gospodarstva.
U tom je priznanju, međutim, i velika prijetnja za Damira Polančeca. Ako mu je prvi mandat počeo pred nezadovoljnim sindikalistima, isto bi mu se moglo dogoditi i na početku drugoga. Koliko god premijer Sanader preko sebi odanog sindikalista Ozrena Matijaševića gasio pobunu zbog toga što je inflacija došla do granice na kojoj se teško kontrolira (5,8 posto u prosincu), slabi su izgledi da će se moći smiriti i Anu Knežević iz SSSH-a. Može se očekivati da premijer Sanader neće pred prosvjednicima 12. travnja. To će, vrlo je izgledno, biti u opisu radnog mjesta potpredsjednika iz Koprivnice.
Jednako tako, ako zbog višegodišnjeg ignoriranja prijetnji hrvatskom gospodarstvu i niza propuštenih prilika da se u vrijeme ‘debelih godina’ riješe temeljni problemi nacionalne ekonomije 2008. eskalira socijalno nezadovoljstvo – prvi bi mogao biti žrtvovan upravo potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva.