Internetski kafići pokazali su se kao neisplativ posao

Prvi hrvatski internetski kafić odustao je od koncepcije cyber caféa i danas posluje kao internetski centar koji uz klasičnu uslugu naplaćivanja surfanja ima mnogo širi spektar usluga, ali više nema ugostiteljsku ponudu.

Martina Šubic, mlada zagrebačka poduzetnica, CyberFunk Caféom, čije se otvoreno očekuje za dva tjedna u Masarykovoj ulici u Zagrebu, pokušat će ono što nije uspjelo mnogo većim igračima od nje – otvoriti internetski kafić i opstati na tržištu.

Naime, posljednjih je 10-ak godina samo u Zagrebu bilo nekoliko neuspješnih pokušaja poput Amisova internetskoga caféa Charlie’s u Gajevoj, VIP-ova u Importanne Galleriji ili, pak, Ergonetova internetskog centra u Centru Kaptol. Uzimajući u obzir da su iza njih stajali jaki telekom igrači i da u Zagrebu prema podacima Turističke zajednice postoji osam internetskih kafića, otvaranje još jednog bit će još jedan u nizu entuzijastičkih pothvata koji tek treba osvojiti svoj dio na tržištu.

Uz uporabu interneta prihode ćemo ostvariti uslugama poput fotokopiranja, kopiranja CD-ova, razvijanja fotografija i sličnog. Kafić će biti opremljen računalima koja troše manje energije, a da surferi ne bi ostali gladni i žedni, ponudit ćemo im svježe iscjijedene sokove, čajeve, smoot-hijeje, muffine, sendviče i nezaobilaznu kavu. Posjetiteljima ćemo dijeliti operativni sustav, priručnike kako se njime koristiti te besplatno savjetovanje o tome kako komercijalne operativne sustave i ostale programe zamijeniti besplatnim. Ideja nam je promovirati operativni sustav Linux, koji je u svijetu prepoznat kao sinonim borbe protiv globalizacije i za zaštitu okoliša – rekla nam je Šubic.

Posao pokreće u suradnji s tvrtkom Bio kuća; početna je investicija, koja uključuje uređivanje prostora, nabavu računala i plaćanje internetskoga prometa, 400 tisuća kuna. Dodatno će još trebati plaćati mjesečnu najamninu prostora u središtu grada. To je prva kategorija internetskoga kafića kao mjesta koje vode entuzijasti i zaljubljenici u novu tehnologiju.

Slično je počela i priča sa Sublinkom, prvim hrvatskim internetskim kafićem otvorenim 1996., koji je u to vrijeme izazivao podsmijeh okoline. Unatoč skepticizmu danas Sublink, koji je počeo kao kafić u stanu od 78 četvornih metara, posluje kao jedini hrvatski internetski centar na 200 četvornih metara u Teslinoj ulici. Njegov vlasnik Hrvoje Krlić kaže da je internetski kafić nisko-profitabilna djelatnost. Primjerice, Sublink je 2007. imao 30 tisuća posjetitelja koji su u prosjeku surfali 20 minuta. Uzme li se u obzir prosječne cijene sata pretraživanja interneta od 15 kuna, dolazi se do godišnjeg prihoda od 225 tisuća kuna. Kad se od toga oduzme PDV, plaće za zaposlenike, nekoliko tisuća eura za nova računala i softver, zamjena miševa i tipkovnica, najamina za prostor u središtu grada te komunalne, zaključuje se da to i nije biznis od kojeg se može preživjeti.

Kako završava preambuciozno zamišljen projekt, pokazuje slučaj Ergoneta, koji je prije osam godina u Centru Kaptol na 1.100 četvornih metara i sa 60 računala Macintosh otvorio najveći internetski centar u Hrvatskoj. Od tada do danas taj se informatički centar dvaput selio u manje atraktivne prostore, sve udaljenije od središta grada. Prema nekim su se izvorima Ergonetove vlasnice za seljenje u Vojnovićevu prije pet godina odlučile zbog nesramjera visoke najamnine i malog broja posjetitelja, što je postajalo sve veće opterećenje za poslovanje, i zbog neiskustva u informatičkoj djelatnosti, u koju su ušle da bi dopunile osnovnu djelatnost svoga računovodstvenog servisa.

Službeni odgovor na pitanje zašto se Ergonet, danas nalazi u Badalićevoj ulici, blizu trešnjevačke tržnice, dvaput selio, dobili smo od voditeljice Ergoneta internetskoga centra. – Iako je zanimanje medija bilo najveće dok smo bili u Centru Kaptol, okruženje šoping-centra nije odgovaralo našoj ideji stvaranja kluba stalnih korisnika. Zato smo se početkom 2002. preselili u Vojnovićevu; odluka o preseljenju bila je, dakako, i financijski isplativija. No 2004. pružila nam se mogućnost kupnje vlastitoga poslovnog prostora u Badalićevoj na Trešnjevci, koju nismo mogli propustiti. Danas smo u svome prostoru, u dijelu grada koji nam potpuno odgovara – rekla je Rozalija Muhek.

U treću kategoriju ubrajaju se klasični ugostiteljski objekti u kojima je upotreba interneta samo dodatna usluga. Jedan od njih je Netcafé iz Dubrovnika, čiji nam je vlasnik Josip Škerlj rekao da od dijela zarađe koji se odnosi na surfanje, ispis, kopiranje CD-ova, skeniranje, faksiranje, telefoniranje putem interneta i sličnih usluga može živjeti mjesec dana. Ostatka godine je, kaže, preživljavanje. Zato se odlučio za kombinaciju internetskoga kafića i klasičnog ugostiteljskog objekta, koji mu donosi veći dio prihoda.

Ideja je bila ponuditi gostu dodatnu uslugu kojom ćemo se istodobno razlikovati od ostalih kafića u ulici, no od tog ulaganja očekivao sam više. Posjetitelji su uglavnom stranci, a domaći su gosti rijetko. Dakle, koliko turista u gradu, toliko prometa.

U prijevodu, ljeti je posjećenost dobra, a zimi, našalio se Draženović, tolika da čak i s novina.

Kakva je budućnost internetskih kafića? Krlić kaže da se ne može govoriti o njihovu izumiranju jer je internet postao svakodnevna potreba. No da bi se opstalo na tržištu, otvarat će se internetski centri, a kafić će biti samo dio ponude. Gudlek, pak, smatra da je otvaranje internetskoga kafića na moru dobra prilika za mlade poduzetnike. Ako se potpuno posveti tom poslu, uz minimalna ulaganja mogu zaraditi solidan džeparac. U prilog im idu i nedefinirani zakonski propisi o registriranju djelatnosti internetskih kafića, pa ni inspektori ne znaju što bi s njima.