Home / Financije / Hrvatska je brodogradnja još bez prave strategije

Hrvatska je brodogradnja još bez prave strategije

Prošla je gotovo godina dana otkad su konzultanti izradili za Vladu elaborat o restrukturiranju hrvatske brodogradne industrije u koji su uključeni programi za pet domaćih brodogradilišta. Taj je dokument u stvari ocjena stanja, ali on ne sadrži gotovo nikakva rješenja, prije svega za akumulirane gubitke koji prema procjenama iznose približno devet milijardi kuna. No ipak je dobro polazište za izradu detaljnijih programa restrukturiranja pojedinih brodogradilišta koji su na zahtjev Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja također izrađeni prošle godine, no još su u doradi, jer ocjenu o njima daju Agencija i Europska komisija.

Komisija ima dosta primjedbi – kaže potpredsjednik Vlade Damir Polančec – no zasad se ne može otkriti na što se odnose. U Agenciji samo potvrđuju da im stalno stižu doradeni programi iz brodogradilišta. Naime, programi restrukturiranja su bitni, jer na temelju njih brodogradilišta moraju potvrditi svoj opstanak, a kako bi im mogle biti dodijeljene potpore. Ako taj opstanak ne potvrde, slijedi njihovo gašenje. Takva se mogućnost u studiji o restrukturiranju koju su izradili konzultanti već spominjala za Kraljevicu i Brodotrogir. Ali, iako je u posljednjem PEP-u najavljeno da će Vlada individualne programe restrukturiranja odobriti potkraj prošle ili početkom ove godine, očito je da će se na taj potez pričekati. Naime, dodatno je pitanje kako će se u program restrukturiranja ugraditi zahtjevi novih partnera u Vladi, HSLS-a i HSS-a.

Tako HSLS-ovac Ivan Čehok ističe da se u četiri godine u brodogradnju planira uložiti devet milijardi kuna, no rješenje kako to izvesti još nije definirano. Spominje se, naime, objedinjavanje brodogradilišta u jedan holding, moguće gašenje pojedinih brodogradilišta, jačanje horizontalnih potpora, primjerice, u mala i srednja poduzeća.

Neto izvoz brodograđevne industrije između 2002. i 2005. godine iznosio je 850 milijuna dolara. Prema procjenama iz elaborata o restrukturiranju hrvatske brodogradnje od 2006. do 2012. godine, taj bi neto izvoz trebao biti 2,9 milijardi dolara.

Prema podacima iz posljednjeg PEP-a, vrijednost knjige narudžbe potkraj prvog polugodišta prošle godine iznosila je oko tri milijarde dolara, za gradnju 68 brodova, a čime je osigurana puna zaposlenost u brodogradilištima do 2010. godine. Hrvatska brodograđevna industrija ima udjel između jedan do dva posto na svjetskom tržištu, a većinom se proizvode tankeri, Ro-Ro brodovi i trajekti. Domaća bi brodogradnja, navodi se u dokumentu, trebala pronaći nišu među proizvodima visoke dodane vrijednosti kako bi se ostvarili veći prihodi od izvoza, pa tako i gospodarski rast.

U nekadašnje vrijeme, brodogradilišta u Kraljevici i Trogiru bile su jedna od najvećih industrijskih sredstava u Hrvatskoj. Međutim, sada su se brodogradilišta ugrožena smanjenjem potpora za brodogradnju.

Valja očekivati da će se planirano smanjenje potpora očitovati na način da će se pojedina brodogradilišta zatvoriti, čime će se u stvari pridobiti potpore smanjiti – kaže SDP-ovac Ljubo Jurčić te zato tvrdi da se na taj način neće popraviti efikasnost brodogradilišta.

No nije tajna niti da je problem brodogradnje većinom političko pitanje, koje bi trebalo riješiti u startu. Svjesni su toga i novi koalicijski partneri, pa u vezi s tim pitanjem zasad samo spominju promjenu menadžmenta u brodogradilištima. No, trebalo bi riješiti i druge interese, vezane primjerice uz nabavu pojedinih ugradbenih proizvoda u brodu, koji se uglavnom uvoze. Zato je svakako pohvale vrijedno zalažanje novih Vladinih partnera da se nabava usmjeri na domaće proizvođače, koji bi prethodno dobili potpore.

No pojedini se stručnjaci boje da bi upravo sada stanje moglo biti još lošije. Odnosno da bi se mogle podijeliti uloge, pa bi pojedina brodogradilišta vezana uz tamošnju lokalnu vlast mogla biti povezana s pojedinim koalicijskim partnerom u Vladi.

I dok se čeka konačna izrada programa restrukturiranja pojedinih brodogradilišta, djelomični program može se ispitati iz studije koju su za Vlada napravili konzultanti, ali koja nije nikad javno predstavljena. U elaboratu je obuhvaćeno pet brodogradilišta – 3. Maj, Uljanik, Brodotrogir, Brodosplit i Kraljevica, u kojima je u prvome redu donesena ocjena njihova stanja, ali ne i strateške polaznice. Djelomične se tek odnose na pitanje pomorskog dobra, koji je važio u nekoj daljnjoj fazi privatizacije brodogradilišta.

Zbog niza nepravilnosti, u elaboratu se predlaže da se razluči zemljišta i građevine unutar svakoga pojedinoga brodogradilišta koji čine luku posebne namjene, odnosno pomorsko dobro i ostalo zemljište i građevine koje ne služe svrsi u izravnoj vezi s morem i ne bi trebale imati status luke posebne namjene. Predlaže se da se pomorsko dobro, ako je bilo uneseno u temeljni kapital, iz njega izuzme, sa ili bez naknade. Prijedlog je da se početni oblik naknade dobije prijebojem koncesijske naknade s vrijednošću nekretnina. Odnosno da se postojeće koncesije produlje do najduljega zakonskog roka trajanja i da se koncesijska naknada ne plaća sve dok ukupni iznos naplaćenih koncesijskih naknada ne bi dosegao vrijednost nekretnina unutar brodogradilišta. Nekretnine koje bi bile izuzete iz pomorskog dobra, a koje trenutačno imaju status pomorskog dobra, osim u Uljaniku, unijele bi se u temeljni kapital brodogradilišta kroz dokapitalizaciju. Dokapitalizacija bi se obavila bez povećanja broja dionica, zato jer se neće unositi nikakva nova imovina, nego vratiti imovina koja je društvima pripadala prije pretvorbe. Ipak, odluku o modelu koji će se primijeniti kod pojedinog brodogradilišta, povrat vlasništva ili zadržavanje pomorskog dobra, Vlada tek treba donijeti. U elaboratu se iznosi prijedlog prema kojemu bi model povrata vlasništva bio prihvatljiviji za velika brodogradilišta 3. Maj i Brodosplit, jer su njihova površina zemljišta i broj objekata koji bi mogli biti izuzeti iz pomorskog dobra veliki. A model zadržavanja statusa pomorskog dobra za mala brodogradilišta Kraljevica i Brodotrogir, koji pokazuju veću zabrinutost zbog mogućeg gašenja bio bi povoljniji.

Bez obzira na planove za hrvatsku brodogradnju i opet se može postaviti već znano pitanje: s kojom tehnologijom i kojim kapacitetima brodogradilišta mogu opstati te na koji način pokriti akumulirane gubitke. Realna su očekivanja da će proces restrukturiranja trajati najmanje četiri godine. U svakom slučaju dobar početni start bilo bi sigurno uklanjanje politike iz menadžmenta brodogradilišta.