Ako čelnici HDZ-a, HSS-a i HSLS-a nemaju dodatni sporazum o tome kako riješiti stvarne probleme, biznisu i stanovništvu loše se piše.
Taj obrambeni mehanizam pro-radio je nakon čitanja Koalicijskog sporazuma o formiranju parlamentarne većine i sudjelovanju u Vladi RH za mandat 2007. do 2011., o kojem se tako dugo pregovaralo. Sadržaj dokumenta koji su potpisali čelnici HDZ-a, HSS-a i HSLS-a takav je da analitičaru ne preostaje drugo nego nadati se da su Ivo Sanader, Josip Friščić i Đurđa Adlešić ipak odgovorni političari koji su za široku javnost i svoje članstvo sastavili 119 stranica dugačku listu želja o tome što bi trebalo izgraditi i oformiti u sljedeće četiri godine, ali i da su napravili dokument u kojemu su se dogovorili kako rješavati stvarne, goruće probleme u ovoj državi.
O tome u Koalicijskom sporazumu gotovo da nema riječi. Tako, primjerice radi, nema ni brojke o ukupnome vanjskom dugu Hrvatske. Nema projekcije kako bi se taj dug trebao kretati u mandatu nove vlade. Nema ni procjene kako bi njegovo zaustavljanje utjecalo na nacionalnu ekonomiju. Među mnogim poglavljima nema ništa o inflaciji, nije utvrđeno koliki će biti vanjskotrgovinski deficit na kraju sljedećeg mandata.
Ako tih najvažnijih stajališta nove koalicije nema u Koalicijskom sporazumu, moralo bi ih biti u nekom drugom, mnogo važnijem dokumentu koji su usuglasili Sanader, Friščić i Adlešić. Svaki upućeniji ekonomist mogao bi na stranici papira napraviti tablicu koju bi političari samo trebali popuniti brojkama. Ne samo o rastu BDP-a i snižavanju nezaposlenosti nego i o vanjskom dugu, izvozu i uvozu i mnogim drugim pokazateljima.
I taj bi list papira Damiru Polančecu, novojimenovanom skrbniku za provođenje Koalicijskog sporazuma, morao stalno biti na stolu.
Društvene rečeni, osnovna je manjkavost Koalicijskog sporazuma što u njemu nema opisa polaznog stanja u kojemu su Hrvatska i njena ekonomija. Bilo je dovoljno napraviti običnu SWOT analizu (snage/slaboosti, prilike/opasnosti). Iz nje bi se vidjelo što jest, a što nije moguće napraviti.
U ekonomskoj politici postoji nešto što se zove ‘konfliktnost ciljeva’. Kad se želi, primjera radi, proračunski deficit svesti na nulu, to utječe na gotovo sve dijelove nacionalne ekonomije. Stoga bi trebalo simulirati efekte, a ne jednostavno slagati red HDZ-ovih, red HSS-ovih pa red HSLS-ovih zahtjeva kojima će se moći hvaliti za dvije godine, kada dođe vrijeme prikupljanja glasova za lokalne izbore.