Deset hrvatskih regionalnih favorita

Početak godine nije loše vrijeme za odluku o boljem upoznavanju vina. Ovom priliku kušati sive pinote iz Podunavlja, odnosno Baranje, jedva čeka da se ozbiljnije pojave na tržištu. Svakako treba kušati sive pinote Obiteljskog podruma Josić iz Zmajevca i Belja iz Kneževih vinograda. Kod potonjeg vina treba isključivo birati berbu 2006. jer one prije nisu vrijedne spomena, a lanjska, bar kad je riječ o sivom pinotu, još nije spremna.

U Slavoniji doista treba uživati u graševini, sorti koja u najtoplijem dijelu kontinentalne Hrvatske daje najbolje što može dati. Lakše graševine proizvode, primjerice, Adžić, Lukačević ili Kutjevo (bijela etiketa), a snažnije su kasne berbe Ive Enjingija, Graševina Mitrovac Vlade Krauthakera ili De Gotha Kutjevačkoga podruma.

Moslavina nudi škrlet, jedinstveno svijetlo žutozelenkasto vino umjerenih alkohola i skladnih kiselina, a obližnje Prigorje kraljevinu, vino koje kod boljih proizvođača poput Zdravka odnosno Stjepana Puheleka, Željka Kosa te obitelji Kos Jurišić i Jarec-Kure može biti izvrsno ljetno vino. Među svim hrvatskim vinima kraljevinje je najprimjerenija za miješanje s mineralnom vodom.

S Plešivice, ponajprije iz podruma Drage Režeka, i onih obitelji Šember, Korak i Tomac stižu najbolji hrvatski chardonnayi. Neki ih proizvode francuskim metodom odležavanja na kvascima, a neki, Tomac, primjerice, od toga odustaju i njeguju ga u amforama. Željno se iščekuje ovogodišnje predstavljanje tog vina.

Regija Zagorje – Međimurje konačno se ‘izjednačava’ kvalitetom. Međimurci poput Bobnjara, Štampara i Jakopića već dugo nude dobre lagane voćne sauvignon, a tim su putem krenuli i Zagorci. Vinarija Vinski vrh iz Hrašćine izašla je uoči blagdana s finim vinima berbe 2006.

O Istri i njenim uspjesima s malvazijama besporedno je govoriti. Treba, međutim, kušati i lakše, moglo bi se reći jednogodišnje malvazije poput Benvenutijeve, ali i one pomno priredene za višegodišnje odležavanje. Santa Lucia Gianfranca Kozlovica na tržište izlazi dvije godine nakon berbe.

Primorje popravlja svoje žlahtine, vina od autohtone sorte koju je popularnost skupo stajala. Prije pet-šest godina žlahtine je bilo toliko kao da je Vrbičko polje pet puta veće nego što jest. U posljednje vrijeme to vino zauzima mjesto koje zaslužuje, slično kao kraljevina – lagano ljetno vino prikladno za gemište ili škropce.

Sjeverna Dalmacija i Dalmatinska zagora mogu i ugodno iznenaditi vinima od autohtonih sorti gegića ili trnjaka, ali i syrah posađenog na Korlatu, velikom vinogradu u okolici Benkovca. Favorit te regije ipak je babić, vino izrazito tamne boje, gusto poput ulja, ali oplemenjeno voćnim aromama. Krajnji hrvatski jug ima i najbolji adut za upoznavanje s našim vinima. Plavac mali kao izvrsno vino dolazi s Braća, Hvara i Pelješca, a lista odličnih proizvođača iznimno je duga. U posljednje dvije godine istaknuo se Niko Bura, koji Dingač Bura puni pod svojim prezimenom, a Postup Mare pod imenom sestre Marije Mrugdić. Oba vina doista su izvanredna i jedini im je nedostatak što ih je vrlo malo. Samo zbog tih dvaju vina isplati se potegnuti do Pelješca.