Hrvatska je ekonomija u dubokoj strateškoj krizi

Struktura hrvatske ekonomije jednostavno nije spremna na potpuno otvaranje. Borba oko ribolovnoga pojasu u Jadranu koji bi bio na raspolaganju isključivo domaćim ribarima samo potvrđuje tezu zatvorenosti domaćih ekonomije i alarmantnoga strateškog stanja u hrvatskim poduzećima.

Često sebi navećer kažem: previše si (izvještaja) čitao, previše slušao, previše govorio, a premalo (strateški) razmišljao – tim riječima sam sebe optužuje Henning Schulte-Noelle, nekadašnji predsjednik Uprave njemačke financijske korporacije Allianz. Dnevni događaji, nedvojbeno, odvlače pozornost sa strateških pitanja. Tako, primjerice, uvođenje zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasu u kontekstu dnevne politike postaje prvo razredna tema koja pretindira postati nacionalni mit. Unatoč pravnoj relevantnosti i značenju za hrvatske ribare, osim na razini nacionalnih emocija, proglašenje zaštićene zone u jadranskim vodama ima potpuno minornu ekonomsku važnost. Gotovo je sigurno da će se morati pronaći kompromisno rješenje s Italijom i Slovenijom, ali je više nego sigurno da će ta tema potrošiti znatnu količinu kapaciteta nove hrvatske vlade, a da će strateška pitanja nacionalnoga gospodarstva ostati i dalje imati drugorazredno značenje.

Unatoč restrikcijama Hrvatske narodne banke, financijski je sektor hrvatskoga gospodarstva prošle godine ostvario solidan rast i više nego dobre prinose na kapital, što će omogućiti nastavak financiranja javne i privatne potrošnje i 2008. Novost je svakako ubrzana inflacija koja, prijedaje li u indeksaciju, može postati velika prijetnja. Rast, međutim, neće biti ugrožen: očekivanja gospodarskog rasta od 5,4 posto 2008. sigurno će se i ostvariti. Snaga banaka, ali i ostalih ponuđača financijskih usluga, svakako može biti jamstvo da će se rast domaćih potrošnje nastaviti, odnosno da će gospodarski rast biti u trendu. Ipak, na takvu stopu porasta nacionalne ekonomije ‘vlasnici’ Vladine ekonomske politike nikako ne mogu biti ponosni. Ekonomski rast usporedivih europskih zemalja mnogo je dinamičniji. Prosječna stopa rasta društvenog proizvoda starih članica EU mogla bi ove godine biti oko visokih od 2,5 do 2,8 posto, a istočnoeuropske su ekonomije dvostruko dinamičnije. Globalna konjunktura još je toliko snažna da od nje profitiraju sve izvozno orijentirane europske ekonomije. Posebno njemačka poduzeća, velika, ali i srednja, ostvaruju izvozne rekorde. Izvozne su kvote među tačnošnjim vodećim kompanijama od 35 do čak 75 posto. Glavni kupci proizvoda njemačke industrije rastuća su azijska gospodarstva, kojima se pridružuju latinskoameričke ekonomije. Pravo su iznenađenje afričke zemlje. Prognoze dvoznamenastih stopa rasta za tri afričke države: Angola (21,1 posto), Ekvatorska Gvineja (11,1 posto) te San Tome i Prinsipe (osam posto) uvod su u rast gospodarstava toga kontinenta. Pri tome trgovina nije samo jednosmjerna. Bez razlike je li riječ o sve većoj potražnji prehrambenih proizvoda koje se proizvodi u biološki kontroliranim uvjetima, a koja dolazi iz razvijenih europskih zemalja, energetima ili o tradicionalnoj robi široko potrošnje, koristi od globalnog rasta imaju poduzeća koja razumiju što se događa na međunarodnom tržištu i koja imaju razvijene vizije svoga dugo-ročnog pozicioniranja na tom tržištu. Svjetska trgovina već godinama raste prema godišnjim stopama od osam do 10 posto, a bez presedana u novoj ekonomskoj povijesti svakako je pružanje neposrednih prilika za poduzeća iz Trećeg svijeta u najvećim potrošačkim ekonomijama poput američke, britanske ili njemačke.

Hrvatska poduzeća, osim rijetkih iznimaka, nisu spremna participirati u globalnom rastu. Od 100 najvećih hrvatskih kompanija samo ih 20 ima udjel izvoznih prihoda u ukupnim poslovnim prihodima veći od 10 posto, dakle mogu se smatrati izvoznicima i konkurentnim na međunarodnom tržištu. Privatizacija, odnosno prodaja vodećih domaćih poduzeća međunarodnim korporacijama, nije pomogla u promjeni takve strukture nacionalne ekonomije: među poduzećima u stranom vlasništvu jedino Pliva, Ericsson Nikola Tesla i Siemens proizvode u Hrvatskoj, a prodaju na međunarodnom tržištu.

Većina je komercijalnih banaka u valu privatizacije na kraju devedesetih godina dospjela pod kontrolu međunarodnih banaka, što je zasigurno uvelike pridonijelo stabilizaciji i jačanju financijskog tržišta te izvuklo banke iz domene političke manipulacije, ali ne i kreiranju izvozno orijentirane industrije financijskih usluga. Upravo je u tom sektoru postojala šansa da domaći pružatelji financijskih usluga, s nezanimanjem predtranzicijskim iskustvom, postanu izvoznici. Upravljanje tuđim novcem, što je brzorastući sektor globalne ekonomije, nije, naime, rezervirano samo za velike ekonomije. Islandsko banke razvijaju poslovanje ne samo u sklopu skandinavskih tržišta nego zahvaljujući digitalizaciji i komoditizaciji financijskih usluga posluju globalno. Nekada nezamislivo, ali danas potpuno realistično, ruske banke postaju sve vidljivije na regionalnim europskim i svjetskom financijskom tržištu. O odličnim privatnim bankama, malim bankama iz Austrije i Luksemburga, ne treba ni govoriti. Osim Zagrebačke banke, koja u jednom dijelu kontrolira poslovanje Unicredita u BiH, na žalost, nijedna domaća banka nema ambicija poslovati na drugim tržištima, a njihov je rast moguć samo do granica saturiranja potražnje domaćih korisnika financijskih usluga.

Struktura hrvatske ekonomije jednostavno nije spremna na potpuno otvaranje. Borba oko ribolovnoga pojasa u Jadranu koji bi bio na raspolaganju isključivo domaćim ribarima, samo potvrđuje tezu zatvorenosti domaćih ekonomije i alarmantnog strateškog stanja u kojemu se hrvatska poduzeća nalaze. Dakako da je lakše ribariti u zatvorenom moru nego sučeljavajući se pritom s međunarodnim ribarima-konkurentima i (pre)skupu prodavati ulov na zatvorenome hrvatskom tržištu. Nije potrebno imati posebno snažnu viziju i razvijenu strategiju te proizvoditi vino koje se ne može prodavati na globalnom tržištu. Uza sve samoljubive hvalospjeve o kvaliteti hrvatskih vina, ipak je riječ o proizvodima koji ne mogu izdržati konkurenciju iz Austrije, Španjolske, Grčke, pa čak i iz Makedonije. Slično se može ustvrditi za maslinovo ulje i mnoge druge proizvode prerađivačke industrije.

Hrvatska je ekonomija u dubokoj strateškoj krizi. Dugogodišnje nepostojanje dugoročne vizije na razini nacionalne ekonomije, zatvaranje domaćeg tržišta i posljedično slabljenje strateških kapaciteta hrvatskih poduzeća danas ispostavljaju svoje račune. Samo poduzeća sposobna oblikovati dugoročnu strategiju, inovativno kreirati nove vrijednosti na međunarodnom tržištu te integrirati interne kompetencije s globalnim izgledima mogu biti sigurna u svoj opstanak na promijenjenim, globaliziranim tržištima. A bez snažnih poduzeća, sposobnih dugoročno se održati na globalnom tržištu, ne može se zamisliti snažna i dinamična domaća ekonomija. S druge strane, bez dinamiziranja gospodarstva, dakle izvoza robe i usluga, bit će gotovo nemoguće riješiti nagomilani neravnotežu – veliku nezaposlenost, deficit javnog sektora te deficit na tekućem računu odnosa s inozemstvom. Uz vrlo visoku vanjsku i unutarnju zaduženost, koja nije postignuta investicijama u nove poslovne kapacitete realnog sektora, nego je posljedica velike sklonosti potrošnji, jednako javnog i privatnog sektora, mogao bi se zaključiti popis mogućih generatora ekonomske nestabilnosti i krize.

U susjednoj Mađarskoj neravnotežu su nastojali riješiti ubrzanom liberalizacijom i masovnom privatizacijom. U kratkom roku postignuti su određeni učinci na rast nacionalnoga gospodarstva, ali je lijeva vlada vrlo brzo nekontroliranom javnom potrošnjom stvorila novu neravnotežu čija je posljedica slabljenje ekonomskog rasta (2008. se očekuje samo tri posto rasta BDP-a), rast cijena i smanjenje kupovne moći domaćeg stanovništva – na vidiku je dugoročna stagnacija. U Italiji je proračunsko štednju kao preduvjet za pokretanje gospodarstva i izlazak iz dugoročne stagnacije (očekivanja za 2008. su 1,6 posto) pokrenula vlada lijevog centra Romana Prodi, koja uporno čisti ekonomski nered koji je iza sebe ostavila Berlusconijeva desna vlada. Nijednu dosadašnju hrvatsku vladu, bez obzira na stranu političkog spektra, nije sprječavalo da nemilosrdno troši iznad fiskalnih kapaciteta i tako potiče opći val zaduživanja. U hrvatskom su gospodarstvu tako stvorene dugoročne strukture koje su potpuno nekontentne na novom globalnom tržištu. Potpuno će otvaranje prema EU, poput slučaja Mađarske, otvoriti kratkoročne perspektive, ali već se sredinom sljedećega desetljeća privremeno smanjena neravnoteža može ponovno povećati. Da ne bismo potrošili još jedno desetljeće u potpuno neplodnim političkim raspravama, nova vlada mora neodložno radikalnim reformama javne uprave, fiskalnog i poreznog sustava zaustaviti pomahnutu javnu potrošnju u stvoriti nadprosječno konkurentne uvjete za investicije realnog sektora. Za to su, međutim, potrebne neusporedivo jašnije gospodarske vizije od onih koje su do sada imale hrvatske vlade.