Dnevnik malog ulagača

Navodno Juventus i Roma žele kupiti Hajduk. Srušiti Poljud, tamo sagraditi šoping-centar, poslovni kompleks i stanove, a novi stadion, također sa šoping-centrom, bio bi izvan grada. Blago vjerovnicima.

Hvala nebesima, čini se da su i zadnje drhtave ruke, one što ne znaju ni zašto su kupile Strumicu Tabak, napokon prodale svoj paketić. To jest, ako i nisu zadnje, čini se da su to bile jedne od zadnjih spremnih prodati za sitiniš. Prometni ništavni, cijena oscilira od 9.000 do 10.000 denara, i napokon, to sam čekao, nekoliko dana bez ijedne prodane dionice STTB. Nadam se da su moji trenutačni suigrači odreda ljudi koji znaju zašto su kupili – jer je P/E bio između 2 i 3 ili tu negdje, jer je Strumica Tabak u prva tri kvartala zaradila više nego cijele prošle godine, jer većinski vlasnik radije plaća porez u Makedoniji nego u Grčkoj… i nema te sile koja bi ih natjerala da prodaju ispod P/E 10.

‘I, jesu vidio kako se moja Strumica junački drži u ovim teškim vremenima, kad drhtave ruke marširaju! Kakva otpornost na pad cijene’, rekoh Mentoru.

‘Ha, samo da sad ne bude jednako otporna i na rast’, nasmijao se Mentor.

‘Da, kao što su neko vrijeme na rast bili otporni Končar Distributivni i specijalni transformatori…’, i ja sam se nasmijao.

Je, je, ključne riječi su – neko vrijeme. Priča o Strumici Tabak doista podsjeća na sve što sam dosad vidio na Končaru DT. Najprije znalci prokuže potencijal dionice. Kupuju, i malo po malo i velike pakete. Dionicu nitko ne primjećuje. Onda cijena neko vrijeme, a može to i potrajati, maltene stoji. Likvidnost je slaba. Ali, fundament otkucava tik-tak, tik-tak, kao pakleni stroj. Napokon, promet počinje rasti, a s njim i cijena, ne stigne ni nazdraviti, a tvoja je dionica odjednom negdje na fer vrijednosti. Nadam se da više nema mnogo sretnika koji su u rujnu i listopadu kupovali po 5.500 do 9.400, a da ostalima novac neće trebati toliko da bi davali jeftinije od 10.000 denara.

Moji prijatelji i ja nanjušili smo nekoliko dionica u Srbiji, ali tu je sad stvarno teško biti pametan. Naša je procjena da kapital koji je već u ‘komšiluku’ neće dopustiti novi rat. Ali, nikoga, pa naravno ni nas, ne bi začudilo da na dan-dva na Kosovu pukne puška. Ništa opasno, nešto što će NATO rutinski smiriti, ali dovoljno da vojska malih po više nego povoljnim cijenama proda svoje dionice nekolici velikih. I ponekom velikom igraču s malim kapitalom, kakvi mi nastojimo biti. Kupovati odmah, jer je povoljno i na ovim razinama, ili čekati proglašenje neovisnosti Kosova i službenu reakciju Srbije i paravojske? Dobro, dok ne kupimo koliko možemo toga što smo nanjušili, ne smijem reći koje su to kompanije, ali eto, moji prijatelji i ja počeli smo kupovati u Srbiji.

Na kraju, velike stvari očekujem od privatizacije hrvatskih nogometnih klubova. Dužnici se moraju preoblikovati u dionička društva, a tu će biti prelijepih priča. Navodno Juventus i Roma žele kupiti Hajduk, srušiti Poljud, sagraditi šoping-centar, poslovni kompleks i stanove, a novi stadion sa šoping-centrom, bio bi izvan grada. Blago vjerovnicima, oni će novac koji su pozajmili Hajduku, ili koji im Hajduk duguje, moći pretvoriti u vlasničke udjele. Tako bih rado pozajmio Hajduku nešto novca. Neka oni odrede koliko, samo da dionice ne moram kupovati tek nakon što ih izlistaju na burzi. Na žalost, što je dopušteno Jupiteru, nije meni, volu. A ni drugim volovima koji su godinama puneći državni proračun punili i Hajdukov budžet. Premijeru, pomožite! Mi, porezni obveznici, godinama financiramo sport, zahtijevamo da nam omogućite kupnju dionica po povlaštenim uvjetima!

I stadion u zagrebačkoj Kranjčevićevoj je protukapitalni blud. Umjesto da svake druge subote tamo ide dvjestotinjak zanesenjaka, na toj bi lokaciji deseci tisuća trebali trošiti – svaki dan.