Ni istinu se ne može uvijek iznositi u javnosti

Posljednje dvije godine i pravne osobe, odnosno tvrtke, uz imovinsku imaju pravo i na naknadu neimovinske štete, odnosno na zaštitu od tzv. povrede prava osobnosti, primjerice ugleda i sličnog. A naknade štete mogu biti vrlo visoke.

Širenje neistina ili poluistina oduvijek je bio jedan od loših načina da se nanese šteta konkurenciji, pošast protiv koje su-vremeno zakonodavstvo pokušava postaviti čvrste prepreke. Tako danas ni istinu nije uvijek dopušteno iznositi ili pronositi. Riječ je o jednom od temelja vladavine prava i pravne sigurnosti, ne samo u našem pravu, jer postoji čitav niz činjenica, čitav niz podataka koji su takvi da ili po izričitoj zakonskoj odredbi ili po naravi stvari predstavljaju zaštićenu vrijednost nekoga pravnog subjekta, pa se ni kao istiniti ne smiju iznositi ili pronositi. Školski primjer takvog slučaja je objavljivanje podataka o nečijem zdravstvenom stanju, ali i podataka o tome da je netko učinio neko kazneno djelo bez navođenja riječi ‘navodno’ ili neke slične riječi, jer je u našem pravu svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, a suprotno se može dokazati samo pravomoćnom sudskom odlukom, a čak i kad se pravomoćno presudi da je netko kriv, uz rijetke iznimke (kao što je objava vijesti u medijima) tu se činjenicu ne smije iznositi ili pronositi u javnost odnosno trećima.

Kad je riječ o medijima, treba uzeti u obzir i odredbe Zakona o medijima, koji pokušava pomiriti interese javnosti da dođe do informacije s jedne strane, ali i komercijalne interese nakladnika i osobe da zaštite svoju privatnost. Taj propis u čl. 21. propisuje osnovne odredbe pod kojim uvjetima nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena s odgovarajućim karakteristikama. No, ako u nekoj, primjerice televizijskoj ili sličnoj emisiji netko do sudionika istupi s nekim informacijama koje su štetne, tada ta osoba odgovara za štetu i ne može u svoju korist osnovano isticati prava koja ima nakladnik.

Točno je da pravni sustav sadrži čitav niz pravnih instrumenata različite vrste koji služe da bi se nanošenje štete sankcioniralo, ali je isto tako točno da zaštita uglavnom po naravi stvari djeluje post festum, dakle kada se šteta već dogodila, a treba naglasiti da je šteta danas u usporedbi s onom koja je bila moguća prije razvitka moderne tehnologije neusporedivo veća. S objavom na internetu, koji je najslobije ili nikako kontroliran i praćen medij, i s mogućnostima tipa ‘reakcije korisnika’ svaka vijest mnogo dulje traje i nanosi veću štetu.

Unatoč svim ograničenjima i relativnoj nečinkovitosti, zaštita za fizičku i za pravnu osobu postoji, pri čemu je znatan dio sadržan u Zakonu o obveznim odnosima koji je na snazi od 1. siječnja 2006. godine i koji je kao najveću novost uveo pravo na naknadu neimovinske štete i za pravne osobe, odnosno tvrtke. Od tada pravne osobe (trgovačka društva, ustanove, udruge, jedinice lokalne i područne ili regionalne samouprave, Republika Hrvatska) imaju pravo ne samo na naknadu imovinske štete, što su imale i do tada, nego i na tzv. povredu prava osobnosti, koja je do tada pripadala samo fizičkim osobama. Stoga, načelni je savjet svima kako se pravno postaviti u slučaju blačenja različite vrste: svakako reagirati i to ne samo radi sebe nego i preventivno radi drugih.

Naime, da su uvijek svi reagirali, sigurno je da bi ‘napadači’ dvaput promislili prije nego sebi dopuste neko blačenje. Pri tome bi reakcija trebala biti potpuna i uključivati i građansko-pravnu i kaznenopravnu zaštitu, posebno i tako da se zatraži od suda blokada imovine odgovorne osobe. Kad se to nekome dogodi i kad se to na prikladan način publicira, svijest o tome da se ipak ne može nekažnjeno blatiti kako kome padne na pamet sigurno će kod mnogih pojačati osjećaj odgovornosti za ono što čine. Unutar štete o kojoj se može govoriti i radi njene namire, zbog čega i dolazi blokade imovine tuženoga, treba razlikovati onu imovinsku (uključujući tzv. izmaklu dobit, primjerice gubitak nekog posla) i neimovinsku, odnosno povredu prava osobnosti, primjerice ugleda i slično.

Iznosi mogu biti ogromni, a dokaz je jedna parnica na jednom hrvatskom sudu u kojoj je jedan nakladnik tužen za gotovo dvije milijarde kuna radi izmakle dobiti, dakle samo u dijelu imovinske štete. Kad se tome doda i mogućnost kaznene osude (sa svim njenim posljedicama), onda je slika prilično zabrinjavajuća za one na koje bi se te sankcije mogle odnositi. Tomu napokon treba dodati da pod nekim uvjetima blačenje može značiti i opravdani razlog bilo za redovan bilo za izvanredan otkaz ugovora o radu, ako je riječ o zaposleniku koji je iznio informacije ili blatio svoju tvrtku.