Kad je riječ o sektorima u koje treba investirati u regiji, hit-industrije su klasično i pogotovo online izdavaštvo, maloprodaja, proizvodnja hrane te uslužne djelatnosti, i to zato što je u tim industrijama počela regionalna konsolidacija, koja će trajati još nekoliko godina.
Ostat će u granicama tržišta hrvatske veličine jamstvo je jedino stagnacije. S obzirom na to da su gospodarstva sve izložena pritisku globalne konkurencije, da svijet postaje maksimalno umrežen i da standardi poslovanja i učinkovitosti rastu iz dana u dan, zatvorenost je već i sad neprihvatljiva za one koji se žele zvati uspješnima. Prognoze analitičara kažu da će s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju tvrtke orijentirane jedino na domaće tržište biti ispod kritične veličine za opstanak. Iznimka mogu biti jedino usko specijalizirane tvrtke koje su, k tomu, najbolje u svojim nišama.
Hrvatska, zapravo, nema velikih regionalnih lidera. Kao iznimka se može uzeti Agrokor, koji je na vrijeme shvatio nužnost i priliku širenja na susjedna tržišta, na tom su tragu Nexe grupa, Lura itd., a ostale velike domaće kompanije uglavnom su podbacile u odnosu na ono što se od njih očekivalo. I najveće kompanije poput Ine postat će, vjerojatno, plijen neke veće energetske grupe, kao što su to prethodno postali Pliva i HT. Put za mala i srednja poduzeća, među kojima ima primjera uspješnih regionalnih širenja, jest osvajanje niša u kojima su se već dokazali kod kuće i preslikavanje tog modela na susjedna (po mogućnosti manje zasićena i kompetitivna) tržišta.
U čemu je problem domaćih kompanija? Neki će reći: ‘Nemamo dovoljno kapitala i resursa za takvu investiciju, to je prevelik rizik koji može ugroziti poslovanje, država nam ne otvara vrata…’ Kozultanti se, međutim, slažu da je osnovni problem u menadžmentu.
- Prema našem iskustvu osnovni su problemi u mogućnosti razvoja vizije i u znanju menadžera. Što to znači? Mogućnost razvoja vizije potaknut će razmišljanje u većim dimenzijama, o tome da se iz Hrvatske može izaći van i osvojiti npr. kinesko tržište. Menadžer si mora moći predočiti izlazak na nova tržišta – već je to kod nas često problem. Drugi je problem u znanju: menadžeri često nemaju potrebnu internacionalizaciju. Treba znati definirati jasnu dugoročnu strategiju s konkretnim i mjerljivim ciljevima. To treba preliti u jasan akcijski plan i provesti ga u tom smjeru, što se ne događa često u našim tvrtkama. Uz to, naravno, treba znati komunicirati na stranim jezicima i okupiti tim koji će provesti širenje – kaže Vladimir Preveden, izvršni direktor zagrebačkog ureda Roland Berger Strategy Consultantsa.
Očito je da hrvatske tvrtke procjenjuju da im prodor na druga tržišta ne donosi korist, što znači da su ili zadovoljne stopama rasta na domaćem tržištu ili se ne osjećaju spremnima za prodor na nova tržišta, smatra Vanja Radeljić, konzultantica iz A. T. Kearneyja. Nema generalnoga pravila kad iskočiti u regiju, dodaje Radeljić, svaka kompanija za sebe mora procijeniti spremnost, unutarnju i vanjsku, određenu stabilnom pozicijom na domaćem tržištu i jasnom procjenom potencijala novog tržišta. Kompanije, u pravilu, najprije osvajaju susjedna tržišta zbog mnogih razloga (kulturni, logistički, operativni) i važno je da imaju dovoljno samopouzdanja u novim poslovnim situacijama, a da time ne ugroze svoje poslovanje.
Varaždinska FIMA primjer je smionog i strateški planiranog širenja regijom: od Bosne i Hercegovine, u kojoj je 1997. osnovala prvu brokersku kuću na tom tržištu, do najnovijeg ulaska na kazahstansko tržište. Osim preko brokerskih kuća FIMA se regionalno širi u svim segmentima poslovanja: preko društava za upravljanje investicijskim fondovima i banaka. Uz BiH posluje i u Republici Srpskoj, Srbiji, SAD-u i Ukrajini. Artur Gedike, član Uprave FIMA-e, također kao najvažnije elemente za uspješno osvajanje regionalnih tržišta ističe viziju, menadžment i znanje.
- Kad govorimo o menadžmentu i znanju, podrazumijevamo sve zaposlenike koji sudjeluju na projektu. Ljudski kapital koji može iznijeti takve projekte pritom je ključan. Kad uvjerimo sve oko sebe da je to tako, vrlo je vjerojatno da nećemo imati problema ni s kapitalom. Infrastrukturna pomoć države vrlo je važna, kako domaća, tako i mreža veleposlanstava.
Prije svega Srbiju bi trebalo posjetiti i pokušati shvatiti kako funkcionira zemlja koja je zapela u tranzicijom razdoblju i u kojoj se još kopraju duhovi socijalizma. Prije nego što se potencijalni ulagač obrati službenoj instituciji s molbom za registraciju tvrtke, treba znati da je nezaposlenost u Srbiji veća od 20 posto i da je među njima najviše mladih, a najniža cijena rada je oko 150 eura. Ove brojke mogu ići na ruku svakom poslodavcu jer je ponuda potencijalne radne snage poprilična i jeftina. Osim toga Srbija je zemlja s najnižom stopom poreza na profit, koji je samo 10 posto, a maksimalno je pojednostavljena i procedura za proizvodnju i osnivanje poduzeća, uključujući režim boravka stranaca, registraciju poduzeća i carine. Uz vlastiti nadzor preporučljivo je obratiti se Agenciji za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA) koja će pružiti većinu informacija koje bi investitore mogle zanimati. Većina, međutim, ne znači i sve. Iako navedeno zvuči vrlo primamljivo, poželjno je dobro promisliti prije nego što se donese odluka i počne s biznisom u Srbiji. Konstantna politička nestabilnost, najviša inflacija u Europi, loša infrastruktura te monopolom ugrožen razvoj interneta i telefonskih usluga činjenice su koje na prvi pogled i nisu važne poput stope poreza, ali svako mogu ugroziti ili otežati poslovanje. Uza sve to treba dodati i visoku stopu korupcije, relativno skupo građevinsko zemljište, ako je riječ o greenfield investiciji, te i dalje negativan predznak koji svaki hrvatski proizvođač ima u startu. Ipak, prošle su godine hrvatska ulaganja u Srbiju od 153 milijuna eura bila najveća dosad. Ukupan broj tvrtki i tvrtke kćeri iz Hrvatske je oko 170. Većina tih ulaganja realizirana je kupnjom tvrtki koje su bile u procesu privatizacije (na natječajima ili na dražbi), a iskustva su uglavnom pozitivna. Privatizacija nije završena, a cijene investiranja bile su i još su relativno povoljne, što su hrvatski gospodarstvenici iskoristili prilično dobro. Tržište je u regionalnom smislu veliko i još prilično gladno. Korupcija je dio kulture, a pravna država još u povojima i postoji opasnost od vrlo dugog roka naplate. Ukratko, Srbija je daleko od obećane zemlje u koju valja poletjeti i uložiti novac, ali je i dalje neiskorištena, i to je velika prednost za svakoga tko je spreman na određeni rizik. Davno je rečeno da onaj tko riskira, profitira. Srbija je pravo mjesto za to, pogotovo ako ste spremni baviti se sektorom usluga ili proizvodnjom hrane ili pića. Za sve ostalo karte su već podijeljene i rasprodane.
Crna Gora bilježi visoku stopu rasta i likvidnosti, suficit državnog proračuna te slijedom toga veliku ponudu financijskih sredstava. Nema državnog protekcionizma, strane investitore u toj se zemlji tretira kao i domaće, slobodni su ulagati u bilo je trebalo restrukturirati tvrtke unutar sebe da bi se krenulo na druga tržišta. Drugi je razlog potreba povećanja ambicija i razine samopouzdanja, ‘klik u glavi’, odnosno svijest o tome da hrvatske tvrtke imaju činitelje potrebne za uspjeh, samo se trebaju odvažiti – misli Gedike.