Sanader tek treba dokazati da je spreman za ‘razvojni skok’

Hrvatskoj treba miks recepata dalekoistočnih zemalja i Irske. Za sada Ivo Sanader ima tek političku poruku bez stvarne razrade.

U sljedeće četiri godine cijelo će hrvatsko društvo skakati. To bi se moglo zaključiti iz najave dr. Ivo Sanadera na HDZ-ovom domjenku u povodu Božića i Nove godine. Bivši, a sada je već sasvim sigurno i budući hrvatski premijer najavio je ‘razvojni skok’ u gospodarstvu, poljoprivredi i turizmu.

Nekima će učestalo spominjanje ‘razvojnog skoka’ u idućim mjesecima biti iznenađenje. Ali, ako ima onih koji su koncentrirano čitali HDZ-ov predizborni program, njima nije promaklo da je ‘razvojni skok’ spomenut čak 14 puta. Čak je moguće uočiti stilsku dosljednost pisaca. U prvom mandatu HDZ je, kako to njegovo vodstvo tvrdi, ‘pokrenuo Hrvatsku’, pa sad kad je već uhvaćen ‘zalet’ – logično je da slijedi visok ‘razvojni skok’.

U prvom trenutku Sanaderovo spominjanje ‘razvojnog skoka’ zvuči kao još jedna politička parola. Ako je u prvom mandatu nacionalna ekonomija i pokrenuta, onda je to velikim dijelom učinjeno u krivom smjeru. A i energija kojom je to učinjeno (vanjsko zaduživanje i pregrijavanje osobne i državno-investicijske potrošnje) više sliči nedozvoljenom dopingu nego zdravom poticaju za sada najavljeni ‘razvojni skok’.

S druge strane, međutim, Hrvatskoj bi zaista trebao razvojni skok. I netko bi na njemu trebao ozbiljno i temeljito poraditi. Ovogodišnja stopa rasta BDP-a od oko šest posto zapravo je umjetno dostignuti maksimum koji nacionalna ekonomija u stanju u kakvom jest može ostvariti. Stvari se polako vraćaju prema pet posto ili niže. Pri čemu treba uzeti u obzir da rast i razvoj nisu identični pojmovi. Rast ima srovi, kvantitativni sadržaj, a ako je rast posljedica povećane kvalitete gospodarstva i državnog aparata, tek tada se može govoriti o razvoju.

Vrijeme za razvojni skok bilo je između 2005. i 2007. godine. Svjetska konjunktura je bila na vrhuncu, kamate još niske, bilo je i prostora za vanjsko zaduživanje i kreditnu ekspanziju u zemlji. U 2008. ulazi se sa sve više restrikcija. Uključujući i rastuću inflaciju.

Ipak, i u takvim okolnostima mora se razmišljati o razvojnom skoku. Ono što je njemu napisano u HDZ-ovom izbornom programu krajnje je parolaški i traži ozbiljnu razradu.

Poznata su dva modela ‘razvojnih skokova’. Dalekoistočne zemlje su prije dvadesetak godina krenule u brzi razvoj vlastite preradivačke industrije usmjerene izvozu. A financijski sektor je tom projektu davao gorivo. Irska je krenula drugim smjerom. Stvorila je savršenu infrastrukturu, koja je dovela strane investicije i ubrzani rast.

Poznavajući općenito bliskoga Sanaderovog suradnika Miroslava Kovačića irskim modelom, nije teško zamisliti da je upravo on zaslužan za to što je Sanader u HDZ-ov program pripustio toliko spominjanja ‘razvojnog skoka’.

Hrvatska više nema prostora za zaduživanje. Umjesto za moderne tehnologije, najveći dio od 30 milijardi eura vanjskog duga završio je u finalnoj potrošnji. Teško je, međutim, potpuno kopirati irski model, jer svaka zemlja ima svoje specifičnosti.

Hrvatska bi trebala napraviti kombinaciju dvaju modela i to takvu da uvaži sve hrvatske specifičnosti. Počevši od prilike da se napokon ostvare sinergijski efekti turizma i poljoprivrede, da se iskoriste takozvane unutrašnje rezerve u kvalitetnijem dijelu industrije. Uključujući i brodogradnju, gdje bi odlučan, politički podržan menadžment za dvije, tri godine mogao zaista izvesti razvojni skok.

Za osmišljavanje hrvatske verzije razvojnog skoka Sanaderu treba trust mozgova koji bi osnovnu ideju razradio, a onda i kontrolirao njeno provođenje. Da za to možda ima nade, upućuje kod nas nedavno prevedena knjiga bivšega uspješnog slovačkog premijera Mikuláša Dzurinde, kojoj je predgovor napisao upravo premijer Sanader. Knjiga nosi naziv: Gdje ima volje, ima i puta.