Home / Biznis i politika / Kao što se promijenio Joschka Fischer, tako će i ‘Joška’ Friščić

Kao što se promijenio Joschka Fischer, tako će i ‘Joška’ Friščić

Pretjeran je strah koji se širi domaćom političkom scenom da će male nestašne stranke u koalicijskoj vladi blokirati strateške odluke.

Zeleni Joschka Fischer volio je gojzerice pa je jedanput čak dobio izgon iz njemačkoga pokrajinskog parlamenta zbog nepričišćenog ‘outfita’. Sipao je drvlje i kamenje po multinacionalnim korporacijama, po konzervativnom političkom establišmentu, demonstrirao protiv NATO-a tražeći njegovo ukinjanje. A onda se prije devet godina zelenom Joschki pružila prilika da uđe u njemačku vladu. Njegovi zeleni bili su onaj mali jezičac na vagi koji je trebao Schröderovim socijaldemokratima da bi osigurali parlamentarnu većinu i formirali vladu. Zeleni Joschka vrlo je zrelo naplatio na izborima osvojenu poziciju male stranke, koja mnogo znači – za sebe je ‘istrogovao’ mjesto šefa diplomacije, prema istom modelu prema kojem su njegovi prethodnici, liberali Hans Dietrich Genscher i Klaus Kinkel bili šefovi diplomacije u demokršćanskoj Kohlovoj vladi. Ali oni nisu prije dolaska na čelo Ministarstva vanjskih poslova hodali po parlamentu u gojzericama. Imenovanje buntovnog zelenog Joschke šefom diplomacije izazvalo je u prvi tren šok i strah od skandala. Bez razloga. Tek što je zasjelo u ministarsku fotelu, zeleni je Joschka otkrio slabost prema Armanijevim odijelima, ljubav prema Toscani i talijanskoj kuhinji. A kad se NATO pripremao za intervenciju na Kosovu, agilno je zahtijevao – bombardirati, bombardirati! I bio je jako dobar šef diplomacije.

A u nas se svi nešto čude i šokiraju nad trgovačkim umijećem malih, ali važnih stranaka i nad spoznajom da se prilagođavaju okolnostima. Čuđenju nema mjesta. Trgovina je pravilo, a ne iznimka u politici. Ako su Friščić, Adlešić ili Pupovac i Tanković Sanaderu toliko važni za sastavljanje vlade, imaju legitimno pravo tražiti svoj udjel u njoj. Ako, pak, precijene svoju specifičnu težinu, mogli bi lako ispasti iz kombinacije i biti zamijenjeni umješnjim trgovcem. Najbolje se to vidi u rasponu zahtjeva Milorada Pupovca. Počeo je vrlo ambiciozno – doduše, nikad javno potvrđeno – sa zahtjevom za gotovo pola vlade. Pa ako mu Sanader to dade, uzeo bi. Sanader nije dao. Uz to ima i nekih drugih ponuda na čekanju, poput onih negiranih iz HNS-a. Milorad Pupovac kao koalicijski partner tako osjetno gubi na političkoj specifičnoj težini, i vrlo se brzo prilagodio tomu – može biti partner mnogo jeftinije, kako se dogovore. Trgovački. Bez velike drame. I Šemso Tanković mogao bi popuniti pola vlade da mu se pruži prilika. Ali znao je odmah da mu se neće pružiti. I onda je izveo takvu finu trgovačku bravuru koja ga je učinila mogućim partnerom u svakoj kombinaciji: javno je darovao srce Milanoviću, a istodobno pružio ruku Sanaderu. I uzet će u raspodjeli vlasti nešto malo, po mjeri.

Pretjeran je i strah koji se širi domaćom političkom scenom da će male nestašne stranke u koalicijskoj vladi blokirati strateške odluke, one od nacionalnog interesa. Ne treba očekivati, doduše, da će se naš zeleni ‘Joška’ Friščić promijeniti onako drastično kao Joschka Fischer i nakon ulaska u vladu povikati: dotucimo seljake, živjela briselska birokracija! No jednako je tako nerealno očekivati da će, kao član vlade, Friščić blokirati hrvatski pristup EU i organizirati traktorske barikade protiv Sanadera da bi mu zapriječio put u Bruxelles. Zapravo nema straha da će bilo koji od koalicijskih partnera u novoj vladi blokirati bilo koju odluku od nacionalnog značenja, uključujući i pristup EU i ulazak u NATO. Hrvatska politička scena, ma koliko nam se često ne sviđala – ima tu zrelost.

No koalicija znači malo više razgovora i promišljanja o ključnim vladinim odlukama. A to ima ipak više pozitivnih nego negativnih strana. U politici, naime, ništa nije ni bezuvjetno ni besplatno, nego je riječ o mnogo kompromisa u kojima se mogu postići dobra, manje dobra, ali i loša rješenja. Kad su premijeri preuzimali previšeno liderstvo, za njima su često ostajala jako loša rješenja: primjerice, Račanov dogovor s Drnovškom o razgraničenju Piranskog zaljeva ili Sanaderov dogovor u Europskoj komisiji o bezuvjetnoj odgodi proglašenja ZERP-a. Prvi ispit dogovaranja koalicijskih partnera, čak i prije formiranja vlade, bit će upravo dogovor o (ne)primjeni ZERP-a. Gori od prijašnja dva, jača, ne može biti.