GEOFIZIKA: Mijo Meter napokon počeo ostvarivati dobit sebi i svojim suvlasnicima

U središtu Zagreba, u Savskoj ulici, nalazi se jedna od najtajnovitijih tvrtki u Hrvatskoj. Iako je službeno izlistano u najnižoj kotaciji Zagrebačke burze, o poduzeću koje se zove Geofizika vrlo se malo zna. Iznimno je zatvoreno za javnost ili potencijalne ulagače, a o kotiranju na burzi najbolje govori podatak da se dionicama te kompanije posljednjih nekoliko godina nije uopće trgovalo niti se promijenila vlasnička struktura osim na štetu malih dioničara, koji pomalo nestaju s popisa deset najvećih dioničara u korist većinskih.

Tvrtka u opisu svoje djelatnosti ima sve vrste istraživanja u segmentu nafte i plina, a glavni izvori prihoda su joj seizmička istraživanja na naftonosnim područjima Afrike (Sirija, Egipt, Libija, Namibija itd.). Bolje upućeni poznavatelji te branše sjećaju se da je Geofizika jedan od mnogih primjera netransparentne privatizacije u zlatno doba hrvatske tranzicije, kad su mnoge uspješne tvrtke pogodnim osobama s kontaktima u državnom aparatu prodane doslovno u bescjenje.

Neke od njih rodačkom su politikom nekompetetnih novih vlasnika upropaštene tako da su rasprodane nekretnine i sredstva za rad, a radnici su završavali na cesti u potrazi za poslom.

Slučaj Geofizike vrlo je sličan, s jedinom razlikom što se tvrtka nakon godina stagniranja uspjela osoviti na noge zbog sve veće ekspanzije naftnog biznisa u svijetu. Potreba za naftom i plinom sve je veća, pa tako raste i vrijednost servisnih kompanija koje obavljaju predistrživačke seizmičke i druge radove koji prethode eksploataciji naftnih nalazišta. Privatizacijska priča Geofizike počinje 1994., a konačno i službeno završava 2003., kad je Državni ured za reviziju obavio svoj posao i objavio izvješće o privatizaciji tvrtke. Knjižica koja ukupno ima 26 stranica završava zaključkom koji se u kratkim crtama može svesti na sljedeće: pro.

Pusta je bilo, ciljevi koji su se privatizacijom željeli ostvariti djelomično su ostvareni, no tim dokumentom slučaj je stavljen ad acta i priča je završena.

No svatko tko poznaje zakone i financije, može uvidom u taj javno dostupni dokument zaključiti da je u slučaju Geofizike riječ o klasičnoj pljački državne imovine, koja je završila u džepovima podobnih osoba iz Hrvatske i SAD-a.

Naime, nakon što se nije privatizirala prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, Geofizika je pretvorena u dioničko društvo i prebačena pod nadležnost Fonda za privatizaciju. Izvješće navodi da je u to doba tvrtka čak 90 posto poslova dobivala od Ine pa je bilo logično da se pripoji toj tvrtki ili njenim ovisnim društvima koja obavljaju sličnu djelatnost kao što je, primjerice, Crosco. Geofizika i Ina blisko su surađivale na partnerskim, gotovo bratskim osnovama. Pregovori o pripojenju Ina trajali su tijekom cijele 1993., no dogovor nije postignut. Upućeni tvrde da su već tada budući novi vlasnici imali svoje eksponente na vodećim položajima u Geofizici koji su namjerno stopirali svaku mogućnost dogovora.

Na natječaju Fonda 1994. za prodaju vlasničkog paketa Geofizike osim Ine pojavljuje se i ponuda triju fizičkih osoba – Mije Metera iz Zagreba te Nikole Štefanca i Mate Buljana, Hrvata koji žive u SAD-u. Otvorenjem ponuda dolazimo do prvog paradoksa, nakon čega se cijela priča pretvara u trakavicu koju, čitajući izvješće, možemo pratiti kao zanimljiv primjer privatizacije na hrvatski način. Naime, Ina ističe ponudu od samo milijun njemačkih maraka za tvrtku s više od 200 zaposlenih u industriji koja je gotovo posve izvozna i ne ovisi o tadašnjim ratnim prilikama, tvrtku s vrlo vrijednim nekretninama na više lokacija u središtu Zagreba i u Velikoj Gorici te, u konačnici, tvrtku čije poslovanje najbolje poznaje jer joj je najveći poslodavac.

Također treba naglasiti da je Ina, kojoj je na čelu tada bio Franjo Gregurić, u to doba potpuno u vlasništvu države pa se, posljedično, svako ulaganje na kraju slijeva u državnu blagajnu. No tri fizičke osobe, apsolutni anonimci u naftnom biznisu, ističu ponudu dvostruko vredniju od Inine i postaju vlasnici Geofizike za, čak i za tadašnje prilike, smiješno mali novac. Nakon toga slijedi borba radnika za poništenje HFP-ove odluke i vraćanje u okrile ‘majčine Ine’, no bitka je unaprijed izgubljena i nakon nekoliko godina novi vlasnici dolaze u posjed Geofizike, doduše, s nešto manjim vlasničkim udjelom od približno 70 posto. Dvije fizičke osobe iz SAD-a nestaju iz priče i nije poznato sudjeluju li i na koji način u današnjem poslovanju tvrtke, a na mjesto direktora stupa Mijo Meter iz Zagreba, koji je na toj funkciji ostao do danas.

Tvrtka se polako osipa, najkvalitetniji kadar odlazi (izvješće tvrdi dragovoljno, zbog neređenosti plaća), a dugovi se gomilaju. Silazni trend nastavlja se sve do 2003., kad se prema tvrdnjama upućenih događa prijelomni trenutak: vlasnici su tada bili spremni prodati vrijedne nekretnine i završiti cijelu priču, no širenjem naftnih poslova ipak odlučuju ući u nove projekte u području seizmičkih istraživanja. Slijedi nekoliko godina ekspanzije, ulaganja u opremu i nove zaposlenike, čiji je broj danas gotovo u okvirima onoga iz devedesetih, a prihodi su se povećali gotovo dvostruko, tako da 2006. Geofizika prvi put završava s iskazanom dobiti od poslovanja.

Geofizika danas posjeduje pet posada za seizmička istraživanja, tri na poslovima u Libiji, jednu u Siriji i jednu u Namibiji na zajedničkom projektu s Inom. Ako su u pogonu cijele godine i nema praznog hoda između završenih i novih projekata, njih pet može ostvariti godišnji prihod od najmanje 25 milijuna eura, kažu dobri poznavatelji struke i stanja u Geofizici.

Stručnjaci iz biznisa ističu i podatak da je nafta zbog gospodarske ekspanzije novih industrijskih divova Kine i Rusije sve važniji i skuplji izvor, tako da se tvrtkama koje se bave servisnim poslovima može jamčiti sigurna budućnost bar sljedećih 10 godina, pod uvjetom da znaju poslovati u izrazito konkurentnom okruženju. Stoga za budućnost Geofizike i njenih radnika nema bojazni i sve ovisi o međuzemlju.

Večinski vlasnici Geofizike i danas su Meter i dvojac iz SAD-a, s razlikom što je udjel još malo povećan u korist spomenutoga trojca koji na ovaj ili onaj način danas kontrolira gotovo 80 posto tvrtke. Preostale dionice u vlasništvu su malih dioničara, bivših ili sadašnjih radnika, koji svoje udjele ne uspjevaju kapitalizirati iz dividende, jer je nema.

Osim Geofizike Mijo Meter je i vlasnik ili član nadzornog ili upravnog odbora desetak tvrtki koje su na čuđan način isprepletene s njegovim prijateljem Antom Žužulom, vlasnikom Školske knjige. Naime, u većini tvrtki koje kontroliraju Žužul ili Meter kao direktori ili osobe na vodećim položajima sjede iste osobe, a prezime koje se najčešće ponavlja jest Žužul. Novinski tekstovi koji su pratili privatizaciju bavili su se sličnim konstrukcijama. Iako se danas ime Ante Žužula ne dovodi u vezu s Geofizikom, ljudi koji poznaju prilike tvrde da se u doba pregovora o pripajanju Ini i Croscu Žužul pojavljivao kao glavni pregovarač u ime Metera i dvojca. Danas tomu nije tako, stvari su prilično vješto zakamuflirane, no svatko tko želi, može uvidom u podatke iz sudskog registra iščitati nekoliko istih osoba koje figuriraju u tvrtkama koje kontroliraju Meter ili Žužul.

Nekretnine koje su još u vlasništvu Geofizike neko su vrijeme bile opterećene hipotekama na ime kredita Školske knjige, a neke su prodane tvrtkama koje kontrolira Žužul, kao što je Eurobeton. Ništa ne bi bilo čudno u cijeloj priči, jer moguće je da si dva prijatelja iz istog kraja pomažu pozajmicama iako se ne bave ni malo sličnim poslovima, no postavlja se pitanje dvojice velikih dioničara iz SAD-a, do kojih nismo uspjeli doći i koji prema dostupnim informacijama nisu uspjeli ostvariti ikakav povrat na novac uložen prije više od 10 godina.

Ulog od približno tristo tisuća eura u tom se razdoblju i konzervativnim ulaganjima mogao povećati i nekoliko puta, tako da se priča o prikrivenim vlasnicima Geofizike čini prilično vjerljivom.

No pozitivno u svemu tome jest da se Geofizika okrenula svojoj osnovnoj djelatnosti: sljedećih godina planira povećati broj operativnih posada s pet na čak 15, radnici uredno primaju plaće (koje, doduše, nisu konkurentne onima u svijetu) i posao se širi. Žalosno je jedino to da u plodovima uzleta Geofizike ne mogu uživati mali dioničari, bivši i sadašnji radnici, nego većinu vrhinja ubiru Meter i društvo.