Svaka se žena barem jednom žrtvovala zbog mode, ‘uspela’ se na visoke potpeticice i uukla u neudoban ali prekrasni komad obuće, iz jednostavnog razloga – da bude ženstvena i lijepa. Dakako, pritom se nije osvrta na visoku cijenu a da pritom nije marila koliko ju je to stajalo novca.
Povodeći se za tim, laiku bi se činilo da je bavljenje modom sigurna poduzetnička niša. No, zade li među statističke podatke i provjeri li koliko se dućana odjeće ili obuće otvori na godinu, a koliko ih se zatvori, i laiku postane jasno da je riječ o vrlo rizičnom biznisu.
Tako si je prije osamnaest godina i Splićanka Linda Matijević postavila slično retoričko pitanje – može li opstati privatni dućan s cipelama visoke mode?!
- Brzo sam dobila potvrđan odgovor, ali uz veliki trud i promišljenu strategiju poslovanja. Oduvijek sam voljela lijepe i fine cipele. Svoje-dobno su djevojke iz moje generacije cijelu noć putovale do Trsta samo da bi kupile cipele iz snova. Stoga sam odlučila u svom gradu otvoriti takav dućan s ekskluzivnom robom – počinje svoju priču Karla, vlasnica lanca dućana obuće i modnih torbica Matijević eksport import.
Ta je diplomirana ekonomistica nakon završetka studija uvidjela da će se teško zaposliti u banci, a bankarstvo joj je još za studenskih dana bio profesionalni san. Naposljetku se, uz suprugov poticaj, odlučila na privatni biznis.
Tako je početkom devedesetih tvrtka gospode Matijević bila jedna od prvih 100 privatnih tvrtki koje su registrirale svoje djelatnosti. Tada Split nije imao takvih dućana pa su zato Splićani Karlin dućan u Slavićevoj ulici doživjeli kao prodavaonicu ekskluzive.
- Znala sam samo da volim lijepe cipele, ali nisam znala prepoznati finoču izrade cipele i kvalitetu materijala. Suprug i ja smo najprije obišli Milanski sajam, jedan od najznačajnijih sajmova obuće u Europi. Tada sam počela pronicati sve tajne dobre cipele, kako bih znala odabrati što želim u svom dućanu – priča Matijevića.
Prva tvrtka s kojom je počela surađivati i uz koju je i danas vezana talijanski je proizvođač Loriblu, poznat po izradi visokokvalitetne obuće, a ujedno je bio i jedini kadar pratiti njene potrebe i želje.
Slovenska, pak, privatna manufaktura Grošelj koja izrađuje karijel torbice, isto je tako dizajnerska kuća od koje je poduzetnica mnogo naučila o toj industriji i s kojom surađuje od samih početaka.
- Sada već možemo govoriti o četvrtdesetak brenda koji su zastupljeni u mojim dućanima, i to ne samo iz Italije već i iz drugih europskih zemalja kao, primjerice, Fabi, Giancarlo Paoli, Roberto Botticelli, Anna Sui, Allessandro dell’Acqua, Blumarine, Giuseppe Zannotti za obuću, te Francesco Biasia, Piero Guidi, Valentino, Just Cavalli, GFFerre i Groselj za torbice. Dobila sam čak neke ponude inozemnih partnera za franšizu Karle. No, moja je strategija uvijek ići korak po korak – priča Karla.
Možda je još važnije to da su inozemni kolege prepoznali Karlu kao uspješnog partnera, pa danas, zahvaljujući ugledu, sama naručuje kolekciju koja se radi isključivo prema njenim skicama i željama.
Zbog toga je i ušla u taj posao, kao što kaže, i spremno premošćuje sve tekuće probleme s kojima se svakodnevno susreće u radu.
- Od presudne je važnosti bilo to što sam uvijek radila u svojim prostorima. Umjesto da sam plaćala visoke najmne, otplaćivala sam rate kredita – ističe poduzetnica.
Upravo u tome i vidi jedan od razloga svoga postupnoga a danas već sigurnoga poslovnog uspjeha. Tvrđi da je prva godina poslovanja uvijek godina uhodavanja, jer treba proći i vremena da se kupci naviknu na novootvoreni dućan. Zbog toga bi joj bilo mnogo teže opstati da je morala unajmiti prostor i mjesečno se brinuti kako podmiriti troškove, sve dok od prodaje ne počne stizati zarada.
- Nakon nekog vremena otvorila sam drugi dućan u Splitu, a 1993. godine prvi u zagrebačkoj Vlaškoj ulici – kaže.
Iako su se u jednom razdoblju naglo počeli otvarati dućani s obućom visoke mode, pa ih je u jednom trenutku bilo čak devet, ubrzo su se domino efektom zatvarali, jer jednostavno nisu uspjeli opstati. Ključ je u tome, pojašnjava gospoda Matijević, da kolege nisu znali osjetiti bilo niti pogoditi ukus svoje klijentele.