Home / Biznis i politika / Sretna računala sa sretnim gazdom

Sretna računala sa sretnim gazdom

U zapadnim zemljama javnost, potaknuta kritičkim pisanjem medija, ne pada tako lako na zelene štoseve menadžera. Naime, od kompanije se traži dosljednost, tako da iznimna odgovornost na jednom području ne znači da će se njeni čelnici okititi lovorikama ako nije sasvim ‘čista’ u drugima.

Zamislite tipični londonski pub sa šankom od teškog drveta, omamljenim gostima koji na klupicama nazdravljaju kriglama punim piva dok u pozadini svira britanski rock. Takav će pub sigurno nudit i po-koji engleski specijalitet poput ‘fish and chipsa’ ili finoga komada govedine, ali ovaj put, iznenadit će se mnogi, njihova narudžba nosit će naznaku ‘organskog’. Velika Britanija jedna je od zemalja koje su se ‘navukle’ na trend organske prehrane, i to u tolikoj mjeri da, osim toga što se može nabaviti na policama trgovčkih lanaca, hrana se može konzumirati u sve više savremenih pubova. Potrošači kao da su poludjeli za limunadom od rukom cijenjenih, organski uzgojenih limuna ili govedinom koja travu pase na irskim (ne engleskim) pašnjacima. Hrvatima je još teško zamisliti koliko je trend proizvodnje organske (ekološke) hrane uzeo maha, dok će na Zapadu kupci izdvojiti koju kunu više ako su sigurni da kavu koju piju nisu brali crnčići ni za kakvu naknadu ili da jogurt uistinu sadrži zdrave sastojke.

Naravno, tu činjenicu koristi sve više svjetskih tvrtki iz prehrambenog sektora koje prilagodavaju njem barem dijela ponude nastoje uletjeti u tu brzorastuću nišu. U to se mogla uvjeriti i nekolicina hrvatskih novinara prije nešto više od mjesec na konferenciji koja se u organizaciji UNDP-a održavala u Londonu, a na kojoj su vodeći britanski medijski stručnjaci iz područja društveno odgovornog poslovanja govorili o svjetskim trendovima i izvještavanju o tom području. Osim redovitog programa, sudionici su imali prilike posjetiti kompanije koje se svojim odgovornim poslovanjem izdvajaju na tržištu. Na putu se novinarima, među ostalim, našao i organski pub koji poslužuje isključivo ekološki uzgojenu hranu. Interesantno je da ni Velika Britanija ne zadovoljava strogije kriterije vlasnika, tako da se na njihovom meniju može naći češnjak uvezen iz Argentine ili popiti kava s oznakom ‘Fair Trade’ koja u njihovu kuhinju dolazi ravno iz krajeva južno od ekvatora. Kako je objasnila voditeljica lokala, na meniju se može naći samo sezonska hrana koja, ako se uvozi, do Londona putuje brodom, a ne avionom, jer zračni promet najviše zagađuje okoliš. Iako bi se dalo zaključiti da se valja poprilično namučiti da bi se skuhao jedan savremen prosječan obrok s krumpljem i komadom ribe, sudeći prema njegovoj popunjenosti i interesu drugih gostitelja za formulu uspješnog puba, investicija se isplati.

I dok se u Hrvatskoj tek posljednjih nekoliko godina piše o društvenoj odgovornosti, i to većinom na razini izvještavanja, u razvijenim zemljama javnost, potaknuta kritičkim pisanjem medija, ne pada tako lako na zelene štoseve menadžera. Naime, od kompanije se traži dosljednost, tako da iznimna odgovornost na jednom području ne znači da će se njeni čelnici okititi lovorikama ako nije sasvim ‘čista’ u drugima. Novinari se ne libe dobro naročiti pera te se u prokazivanju takvih slučajeva koriste terminom ‘greenwasher’, što bi značilo da kompanije nisu nimalo zelene, već su se samo u svrhu marketinške promocije obojile bojom odgovornosti. No, polako i one shvaćaju da takav nastup na tržištu, umjesto da privuče potrošače, može rezultirati njihovim ignoriranjem ili gubitkom vjere u brend.

Da su i kupci postali mudriji, potvrđuje i primjer Tescovih čelnika koji su obećali prodati deset milijuna sijalica koje štede energiju, što znači samo da će prodati novih deset milijuna sijalica i zaraditi na etičnom ponašanju. Od imidža ‘greenwashera’ ne spašava ga ni to što se među prvima odazvao inicijativi organizacije Carbon Trust kojom bi na proizvodima smještenim u trgovinama stajale oznake o emisiji ugljičnog dioksida tijekom proizvodnje. Naime, to je jedna od ključnih inicijativa kojom bi se pokušala smanjiti emisija ugljičnog dioksida na koju su se obvezale potpisnice Protokola iz Kyoto. Kao što je poznato, zemlje potpisnice bi u razdoblju od 2008. do 2012. godine trebale, u odnosu na 1990., za pet posto smanjiti svjetsku emisiju. Od potpisivanja su samo četiri zemlje, Francuska, Njemačka, Švedska i Velika Britanija, uspjeli smanjiti zagađenje ugljičnim dioksidom, dok su ga neke, osobito Španjolska, Portugal, Kanada i Irska, znatno povećale.

S obzirom na to da je emisija, prema mišljenju mnogih, najviše utjecala na globalne klimatske promjene, organizacija Carbon Trust, koja pomaže kompanijama u smanjenju zagađenja, sredinom godine predstavila je program kojim bi i kupci znali koliko je njihov doprinos globalnoj krizi. Dok su ranije ekološki osviješteni kupci mogli samo nagadati koliko je okoliš stajao put kupljenog proizvoda o tvornice do njihovog stola, danas ta točna brojka stoji naznačena na ambalaži proizvoda. Stručnjaci tvrde da kupci zapravo i ne znaju da prijevoz proizvoda iz, primjerice, Afrike, može manje štetiti okolišu nego onaj proizveden u nekoj tvornici iz njihova susjedstva. Dobra je vijest što su se, iako je prihvaćanje inicijative dobrovoljno, na adresu Carbon Trust javile na stotine kompanija, a veliki igrači poput Timberlanda, Marks&Spencera, Tesca, Bootsa, Walkersa i Innocenta već počeli označavati proizvode iz svog portefola. Sudeći prema trendovima sa Zapada, ostaje nadati se da će društveno odgovorno poslovanje domaćih kompanija imati samo jedno lice jer, bez sumnje, ni Li-jepa Naša nije cijepljena protiv ‘greenwashera’.