Home / Biznis i politika / Formalni predstavnik francuskoga kapitala

Formalni predstavnik francuskoga kapitala

Početkom 90-ih poduzetnici Zdravko Novak, Mirko Kramarić, vlasnik zagrebačke diskoteke The Best, te Ivan Čermak, danas general, osnovali su društvo Sokol da bi se bavili zaštitarstvom. Šafranić, vlasnik kluba za borilačke vještine, pozvan je da se uključi u tu priču kao jedini čovjek koji je zaštitarstkom poslu donio stručno znanje. Upravo je njemu za manje od godinu dosadilo partnerstvo s osnivačima tvrtke pa osniva novo društvo. Tako nastaje zaštitarstva tvrtka Sokol Šafranić, koja ubrzo postaje poznata diljem zemlje, a u kojoj kao obični redar radi i Zlatko Marić. Oni koji ga poznaju iz tog vremena, kažu da je tada bio korektan, okretan i privržen poslu.

Šafranić ga odlučuje nagraditi kada 1997. polovinu vlasničkog udjela Sokol Šafranića prodaje francuskom poduzetniku Jérômeu Biletu, osnivaču i direktoru multinacionalke ESIA, koja je poslovala u branši osiguranja i zaštitarstva te imala 20 uređa diljem Europe i sedam tisuća zaposlenih. Problem je bio u tome što tada stranci nisu mogli biti vlasnici zaštitarstkih tvrtki u Hrvatskoj, pa je Zlatko Marić stupio na scenu kao formalni suvlasnik, odnosno predstavnik francuskog kapitala.

Bilet 1999. prodaje svoje zaštitarstvo vođenim svjetskim tvrtkama iz branše, a u isto vrijeme svoj udjel prodaje i Vjekoslav Šafranić. U tom trenutku dogada se prvi koperniški obrat Zlatka Marića iz privrženog i poslušnog zaposlenika u biznismena koji je novonastalu situaciju iskoristio u svoju korist te ponijevši se nimalo pošteno prema onima koji su mu dali priliku da zaigra važniju ulogu u sve većem zaštitarstkom biznisu.

Ulogu Marićeve dobre vije, kažu ljudi upućeni u poslovanje Sokol Marića, odigrala je Amira Šafranić, šogorica Vjekoslava Šafranića, i danas Marićeva prokuristica u kompaniji. Radila je u Računovodstvu tvrtke i slovi kao sposobna financijska. Naime, taj detalj nije moguće dokazati, ali u zaštitarstkim krugovima može se čuti da su Bilet i Šafranić s moćnom britanskom multinacionalkom Groupom 4 dogovorili određeni iznos za koji su joj prodali Sokol Šafranić i podijelili novac, no Marić je kao formalni nositelj Biletova udjela uz pomoć Amire Šafranić, navodno, nekako uspio predstavnicima britanske multinacionalke licitirati veću cijenu. Tu razliku, za koju je Šafranić tek poslije doznao, navodno su podijelili Marić i Amira Šafranić. Tako je Zlatko Marić stekao prvi ozbiljniji vlastiti novac. Group 4 postaje vlasnikom Sokol Šafranića također u vrijeme kad strancima još nije bilo dopušteno da budu vlasnici zaštitarstkih tvrtki, no već je tada i britanskoj multinacionalki bilo jasno da će Hrvatska kad-tad morati liberalizirati to zakonodavstvo, što je Sokol Šafranić stavilo u položaj izvrsne mete za ulazak na tržište.

No toga je bio svjestan i Zlatko Marić, koji sada za Britance igra ulogu formalnog vlasnika Sokol Šafranića, koji 1999. postaje komanditno društvo sa 750 zaposlenih zaštitar. Tvrtka dobiva sve bolje poslove i uspješno raste, a novi Zakon o privatnoj zaštiti, koji strancima omogućuje da budu vlasnici takva biznisa u Hrvatskoj, stupa na snagu u travnju 2003. Marić je uz pomoć Amire Šafranić, kažu upoznati, imao spremnu svu papirologiju za maestralni pravno-poslovni potez kojim je izigrao multinacionalku.

Naime, već u svibnju Marić je kao jedini za-konski vlasnik Sokol Šafranića tvrtku preregistrirao u društvo s ograničenom odgovornošću pod nazivom Sokol Marić upisavši se kao jedini vlasnik, a Amira Šafranić postaje prokuristicom.

S tim novim društvom Group 4 više nije imao nikakve veze, a Sokol Marić do kraja godine otvara podružnice diljem Hrvatske. Britanci Mariću nisu ostali dužni pa su ga tužili sudu u Zürichu i, navodno, dobili spor, pa im je Marić dužan isplatići odštetu. Zahvaljujući sve većem prometu Sokol Marića, kompanije koja je lani zabijeljila 24 milijuna kuna dobiti, Zlatko Marić to uspijeva. Tako je postao vlasnikom Sokola Marića. Da apsurd bude veći, Group 4, koji zaštitarstke tvrtke ima u 100 zemlja diljem svijeta, sada traži metu za ponovni ulazak na hrvatsko tržište.

Djelo je Zlatka Marića promijenilo pa se prometnuo u čovjeka koji ne zazire od pokušaja da na bilo koji način uništi konkurenciju, a posebno se voli sitnim, a katkad i većim, pakostima osvećivati ljudima koji su nekada radili s njime pa ga napustili. Primjerice, širi priče da konkurencija ne isplaćuje plaće. Za božićni kič na poslovnoj zgradi Sokol Marića, za koji je teško ustvrditi je li mašna ili križ, kažu znanci, zaslužna je njegova supruga Lidija Marić, kao i za kičenje njihove kuće na Pantovčaku, koja svijetli poput Betlehema.

Svima je poznata Marićeva ljubav prema skupim automobilima i satovima, a upravo je on prema istraživanju jednog tjednika vlasnik najsukljeg sata u Hrvatskoj, vrijednoga gotovo milijun eura. Riječ je o modelu Patek Philippe Grand Complications, najkomplikiranijem zajedničkom uratku izvrsnih urara i dizajnera. S druge strane, Marić mizerno plaća svojih 2.800 zaposlenih, među kojima većina ima plaću manju od 3.000 kuna, a u branši tvrde da on, koji svoje radnike može platiti više da hoće, zapravo diktira niske cijene. U životu svoje obitelji Marić je skromnost zadržao jedino apartmanom u Malinskoj na Krku. Iako ima i jahtu, apartman manji od 50 četvornih metara u koji sa svojom obitelji na čuđenje susjeda redovito dolazi jedini je primjer skromnosti novopečenoga bogataša iz hrvatskoga visokog društva.