E-mail iz… Beograda

Živački institut Savezne agencije za rad. Zajedno s istočnjacima posebno su ranjiva skupina mladi. Ako je smanjenje siromaštva ono što političari žele, minimalac nije pravi odgovor. Manje od petine niskoplaćenih radnika živi u siromašnim kućanstvima. Sustav socijalne zaštite trebao bi pružiti svakom Nijemcu dovoljno novca za preživljavanje. Iako bi mogao podići prihod nekih siromašnih radnika, minimalac bi druge, pak, mogao stajati posla.

Prijedlog minimalca dio je postupnog odustajanja od reformi navedenih u Agendi 2010, koje su socijaldemokrati počeli provoditi 2003. i 2005. godine, kada su bili na vlasti, i oko kojih su imali sumnji od početka. Zamisao je bila pogurnuti ljude s manje vještina da se zaposle, tako da se smanje beneficije nezaposlenima u kombinaciji s davanjem poticaja onima koji se zaposle. Smanjivanje nadnica bilo je dio strategije za stvaranje više radnih mjesta, tvrdi Holger Schafer s kelskog Instituta za ekonomska istraživanja. Vjeruje se da više od milijun Nijemaca dopunjava svoje socijalne povlastice poslovima sa skraćenim radnim vremenom. Prošlog je mjeseca broj nezaposlenih Nijemaca pao na 3,4 milijuna, što je najniža brojka u posljednjih 14 godina. Je li sada taj uspjeh u pitanju? Ne, ako minimalac određe stručnjaci, a ne političari, čak i s nižom stopom za mlade radnike, kao u Britaniji. Opasnost je da Njemačka popusti pritiscima za nikad višim zajamčenim minimumom u pojedinačnim sektorima, što bi dovelo do radničke platežne spirale koja će u konačnici biti još štetnija, smatra se, iako popularnija, od plaća velikih igrača.

Zrenjaninskoj tvrtki Jugoremediji, koja se bavi proizvodnjom lijekova, nekada moćnoj kompaniji koja je pokrivala oko 12 posto tržišta Srbije, početkom ove godine prijetio je stečaj. Šest mjeseci nije bilo nikakve proizvodnje, dugovi su stalno rasli i iznosili su gotovo četiri milijuna eura. Ipak, nova uprava iza koje stoji mali dijoničari koji su vlasnici 58 posto dionica, po čemu su jedinstveni na tom području, uspjela je pokrenuti proizvodnju i ponajprije zahvaljujući deficitu lijekova koje su proizvodili vratiti dio tržišta, koji sada iznosi otprilike četiri posto. No, dok čeka strateškog partnera ili potencijalnog kupca Jugoremediju čeka veliki posao – zadovoljavanje svjetskih standarda i dobre proizvođačke prakse (GPP) do kraja 2009. godine. Ako to ne uspije, proizvodnja će ipak stati unatoč svim naporima nove uprave.

Agonija Jugoremedije počela je 2002. godine, kad je Jovica Stefanović zvani Nini kupio 42 posto državnog udjela. Vrlo je brzo na u najmanju ruku čudan način dospio u posjed i dodatnih 20 posto dionica, nakon čega je postao većinski vlasnik. Nadica Margold, članica Upravnog odbora, objašnjava na koji je način u tome uspio: – Nakon što je kupio državni paket, predao je trgovačkom sudu falsificiranu odluku Skupštine prema kojoj mu je dopuštena registracija dodatnih 20 posto dionica. Sud je izvršio preregistraciju i Stefanović je u tom trenutku imao 62,02 posto dionica.

Stefanović je kao većinski vlasnik bio dužan uložiti u razvoj Jugoremedije. Namjere su mu, međutim, bile drugačije. Koristeći kapital koji se godinama stjecao, Stefanović se bacio u kupnju dijonica drugih tvrtki. U roku od pet godina zadužio je Jugoremediju za gotovo pet milijuna eura i otpustio 200 radnika. Brojni pokušaji osparavanja vlasništva nad 20 posto dionica urođili su plodom nakon gotovo četiri godine. Vrhovni je sud u dva navrata poništio dokapitalizaciju, a Trgovački je tek nakon trećeg puta napravio isto. Malim dioničarima vraćene su dionice, ali ni to nije sve, jer je osporeno i 42 posto, koliko je Stefanović kupio na natječaju.

Kad je prodajni ugovor sa Stefanovićem raskinut, raskinut je i ugovor o prodaji udjela Jugoremedije, koja se u međuvremenu transformirala iz d.o.o. u d.d. Zbog toga postoji pravni problem između dioničkog fonda koji je prodao udjel od 42 posto i Središnjeg registra, koji vodi vrijednosne papire. Udio nisu vrijednosni papiri, a upravo to je Stefanović i kupio. Njegovoj tvrtki Jaka 80 zabranjeno je raspolaganje dionicama koje bi se trebale prekiniti na državu.

U posljednje vrijeme sve su češće najave države da će prodati taj udio, na što su u Jugoremediji posebno ogorčeni. Pribojavaju se da se ne ponovi slučaj Stefanović jer, očigoto, nemaju povjerenja u državu koja ne bira kupca. Strah zaposlenih i rukovodećih ljudi u Jugoremediji dodatno je povećala informacija da od 58 posto dionica gotovo polovinu (25 posto) posjeduju vanjski dioničari, odnosno oni koji nikad nisu radili u toj tvrtki. Njihov je interes jasan – prodati dionice i dobro zaraditi. Da bi spriječili takav scenarij, Jugoremedija je morala najprije ponovno steći utjecaj na tržištu, isplati sve gubitke i isplaćivati dividende. Tržište je donekle vraćeno jer tvrtka jedina ima pravo licencne proizvodnje lijekova Aventis Pharme. Tako je u najvećoj mjeri vraćen dug, a počela je i isplata dividendi. Tvrtka želi otkupiti 10 posto dionica eksternih vlasnika da bi smažila mogućnost manipulacije. Radničko dioničarstvo, poput ovoga u Jugoremediji, jedinstveni je slučaj u zemlji. Teško je uklopiti sve dioničare, interesi su različiti, a za svoj dio dobiti svi žele najviše što mogu. Ponuda ima, ali nitko ne želi podijeljenu tvrtku i nejasnu strukturu vlasništva. Neslužbeno doznajemo da je jedna od zainteresiranih tvrtki za kupnju Jugoremedije zagrebačka Pliva, odnosno američki Barr.