Pad burze i izbori prouzročili posvemašnji pesimizam

Znatan rast nadnica. Zabrinutost postoji da je rast nadnica u Rumunjskoj i Bugarskoj brži nego što je to opravdano produktivnošću, što utječe na rast cijena. U Srbiji je situacija još teža jer je politička nestabilnost dovela do toga da su plaće i druga primanja potpuno izmaknuli kontroli, prije svega u javnom sektoru. Što više, tamo povećana potražnja i ubrzana inflacija idu uz apresijaciju dinara, što je srednjoročno, bez sumnje, neodrživo. Kao što to obično biva, pogoršanje makroekonomskih bilanci ide uz snažan rast pa privredne vlasti žive u uvjerenju da mogu odgoditi potrebne prilagodbe. Na srednji rok, međutim, smanjenje potrošnje, pa tako i sporiji rast, ne mogu se izbjeći.

U financijskim krugovima postoji posebna zabrinutost zbog eventualnih problema s kojima bi se mogle suočiti zemlje s režimom fiksnog ili kvazifiksnog tečaja. Ovdje se ubraja i Hrvatska koja je i dalje zemlja s dvostrukim deficitom, i budžetskim i onim na tekućem računu, a čiji strani dug i dalje raste, i apsolutno i u odnosu na BDP. To, prema svemu sudeći, nije akutan problem, ali pokreće pitanje održivosti tečaja na srednji rok. Ako se nastavi fiskalna konsolidacija, to bi moglo smanjiti rizik, ali ključno je hoće li doći do održivog trenda bržeg rasta izvoza od uvoza, što se zasad još ne vidi. Ne dođe li do toga, na srednji bi rok sadašnji trendovi bili neodrživi.

Sa sličnim se problemima suočavaju i druge zemlje koje imaju fiksne tečaje, kao što su Bugarska, Crna Gora te BiH. Pozitivna bi kretanja trebalo očekivati na Kosovu, ako se prebrode kratkoročni rizici i normaliziraju odnosi. Ta bi nova zemlja mogla krenuti putem privrednog oporavka prema stopi od sedam do osam posto, oslanjajući se prije svega na strane investicije u energetske i sirovinske resurse. Ako bi tako bilo, to bi imalo pozitivan efekt prije svega na privrede Makedonije i Srbije.

U sljedećih nekoliko godina trebalo bi postati jasno kada će točno Hrvatska pristupiti Europskoj uniji, ali i sve ostale zemlje. Ako bi to učvrstilo očekivanja da bi se to trebalo dogoditi oko 2015., to bi imalo veoma povoljne posljedice za privredu cijele regije i olakšalo bi prilagođavanje privrednih politika praktički svih zemalja. U tom bi slučaju trebalo očekivati da bi eventualni zastoji, zbog potrebe provođenja korekcije, prije svega u monetarnoj i tečajnoj politici, mogli trajati relativno kratko.

Usto, na srednji rok bi trebalo postati jasno i je li čitava regija krenula putem kojim su išle srednjeeuropske zemlje u tranziciji, a to je u reindustrijalizaciju, diverzifikaciju proizvodnje i usluga i u snažan rast izvoza.

Jasno je da će Jugoistočna Europa biti sličnija drugim zemljama na jugu Europe jer imaju veće turističke potencijale, ali je isto tako jasno da je potreban napredak u sektorima koji se oslanjaju na kvalificiranu i čak visokoobrazovanu radnu snagu.

Na dulji rok, cijela bi se regija trebala relativno brzo približiti stupnju razvijenosti na kojem su zemlje članice Europske unije. To će u velikoj mjeri ovisiti o tome kako će se razvijati infrastruktura, koliko će se ulagati u ljudski kapital, i do koje će se mjere poboljšati funkcioniranje institucija. U ovom trenutku, a i u duljem razdoblju, ključni će se problemi nalaziti na tržištu rada. Zaposlenost je još uvijek niska, a nezaposlenost ponegdje i katastrofalno visoka, tako da su važni poticaji poduzetništva, jer, ako nema poslodavaca, nema ni posla, a također ni poboljšanja kvalifikacijske strukture. Jugoistočna Europa i dalje izvozi ljude i nastavit će s tim sve dok se ne poboljšaju obrazovanje te struktura proizvodnje i usluga. Dugoročno, izgledi su dobri, jer će i cijela Europska unija ići u tom smjeru, pa će članstvo u njoj biti od velike koristi. Naposljetku, potrebna su velika ulaganja u infrastrukturu jer to diktira geografija.

Dugoročno gledano, na Balkanu nema ozbiljnih i nerješivih političkih problema. Danas to izgleda drukčije, ali to je zato što još ponegdje kratkoročni interes i rizici zamagljuju dugoročne izgledi i mogućnosti.