Moja kompanija prodaje proizvod bolji od konkurentske po cijeni nižoj od konkurentske, navod je iz filma koji možda i najbolje dočarava njegovu nit vodilju. Frank Lucas, jedan je od najpoznatijih ako ne i najpoznatiji američki gangster Cmac, čovjek, reklo bi se današnjim poslovnim rječnikom, sjajnih menadžerskih sposobnosti. Shvatio je davnih 60-ih nešto što mnogi poduzetnici još danas ne razumiju – kontrola kompletnoga dobavnog lanca jamči maksimalnu konkurentnost, a u njegovu slučaju i monopol. Dakle, poput mnogih Scorsesovih filmova, i ova priča, ovaj put u režiji polivalentnog Scotta, zadire dublje u američko tkivo i prikazuje što točno teče venama te ‘velike nacije’, odnosno kakav je to duh i iz čega on proizlazi. Riječ je o jednoj od boljih kritika kapitalizma i američkoga poduzetničkoga duha na filmskom platnu, a simbolička je ogromna.
Lucas potiče iz rasističke Sjeverne Karoline, u kojoj je kao dijete svjedočio ubojstvu svoga 12-ogodišnjega brata od strane policije te se izvukao kako je znao i umio. A umio je dobro. Učenik gangstera Bumpyja Johnsona, čovjeka koji je uspješno vodio Harlem do svoje prirodne smrti, odlučuje otići na ‘izvor’, u Aziju, i tamo direktno preuzeti 100 posto čisti heroin te ga prevesti u SAD putem aviona američke vojske koja, eto slučajnosti, baš ratuje u susjedstvu i stalno ima pokuša dostupan lijes. Čovjek je jednostavno kovač svoje sreće, kao što Amerikanci vole reći, doduše kad im odgovara.
S druge strane imamo Serpica, detektiva Richieja Robertsa koji neće ni čuti za mito i odlučan je srušiti kompletni korumpirani sustav. Jedna od rijetkih stvari koju bismo mogli uvesti iz Amerike. Scott je inače kralj atmosfere koji je odavno dokazao da s filmom, u tom pogledu, može što hoće, a na njegovo redateljsko umijeće rijetko je bilo ozbiljnijih primjedbi pa je tako i sada. I Washington i Crowe su pomalo reklikali, tako da od glume nismo vidjeli ništa spektakularno, no i ovo je bilo sasvim uvjerljivo i na visokoj razini. Vrlo dobar prikaz Lucasa i američkog društva 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.
Nastala prema narudžbi ovogodišnjeg Eurokaza, gdje je i premijerno izvedena, izvršna predstava re- dateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, već uigranoga autorskog tima kojemu u ovom trenutku na repertoarima zagrebačkih kazališta igraju čak tri naslova (Uz Kučkine sinove, tu su još Imitatori glasova i Grga Čvarak), uvrštena je u stalni program najzanimljivijega kazališta ovog trenutka – Teatra &TD. S obzirom na to da je 21. izdanje Eurokaza bilo posvećeno problematički lika, djela i mita Tita, ova predstava tematizira upravo režimsko naslijeđe, no s naglaskom na metodiku i fizičko iskustvo rata te ideološke obrasce ponašanja, odnosno djelovanja i mišljenja.
Nekoliko se ključnih značajki provlači kroz svojstveni teatar ovih autorica: u prvom redu to je teatar utemeljen na emociji i atmosferi, a koji počiva na glumačkom habitusu iz čijega fizičkog materijala i koncentracije na određeni strateški zadatak, bilo tjelesni ili govorni, nastaje emocija. Preciznost izraza, paralelna zbivanja na sceni, emotivni i energetski naboje, glumačka koncentracija te atmosfera stvorena pred okom i uhom gledatelja – jest ono što Teatar &TD nudi ove zime. Kučkine sinove čine Damir Šaban koji se poigrava s likom Tita koji navodno utjelovljuje, Ivana Krizmanić savršena je omladinka i partizanka, Nikša Marinović i Dean Krivačić u ulogama dvojice vojnika, može biti ‘kučkinih sinova’ koji traže sklonište te posvećena Marija Tadić koja se u fatalnom i fatalističkom kodu tijekom cijele predstave izdvaja na povišenoj platformi s koje stupa u odnose s ostatkom ekipa na pozornici.
Međutim, predstava se ne zadojjava prezentacijom jednog trenutka iz Drugoga svjetskog rata, već ga dekonstruira uvođenjem stvarne ličnosti, odnosno korištenjem fragmenta iz intervjuja s Tripom Simonutijem, Titovim omiljenim violinistom koji je redovito pred njim nastupao, dok se u finalnom preokretu više ne zna što je radio intervju, što dramska predstava, a što (K)kučkini sinovi. Ratnu su tematiku tako Anica Tomić i Jelena Kovačić počele izvanrednom predstavom Imitatora glasova koja se referira na Domovinski rat, nastavile direktnom narudžbom za Eurokaz, Titovim Kučkim sinovima, a potvrdit će je sljedeće sezone inscenacijom romana Rio bar Ivane Sajko.