Za tegljač s prikolicom 60.000 kuna na godinu

Ulazni troškovi nas iz dana u dan pritišću i hrvatski se prijevoznici sve teže nose s cijenom goriva. U putničkom, autobuserskom prijevozu sučeljemo smo s istim problemima kao i prijevoznici u teretnom – prevelikim troškovima goriva, osiguranja, cestarina. Ulazni trošak goriva čini 30 posto prihoda, bez cestarine i varijabilnih troškova. Naravno da želimo da Hrvatska bude povezana autocestama i želimo njima voziti, ali ne znati nepobitnu činjenicu: vlada RH na prijedlog Hrvatskih cesta i Županijskih cesta donosi odluku o visini cestarine na županijskim cestama pri registraciji vozila. Iz toga, naravno, proizlazi i vladina odgovornost da njeni predstavnici koji imaju mandat i osposobljeni su za pregovore pronadu kompromisno rješenje da bi se poštovao dogovor s prijevoznicima. Isti je problem i s pregovorima s koncesionarima autocesta. Od trećeg mjeseca osim pustih obećanja i odugovlačenja pregovora nije se postiglo ništa. Prijevoznici traže da se poštuju europske norme, koje poštuju francuski, španjolski i talijanski cestovni koncesionari, koji imaju isti sustav naplate kao u Hrvatskoj, ali koji svim prijevoznicima daju količinske popuste.

Koncesionari se do danas nisu izjasnili o prijedlogu prijevoznika o količinskim rabatima. Isto tako odugovlači se s prihvaćanjem europskih ‘tenkirišnih’ kartica (Shell, DKV, ESSO, UTA), kojima prijevoznici plaćaju gorivo i cestarine u Europi. Datum ulazak RH u EU se, pak, nedvojbeno približava, što je potvrđeno i u Bruxellesu. Prijevoznici imaju vrlo malo vremena da poslovanje usklade tako da budu konkurentni na europskom tržištu, pogotovo kad je riječ o troškovima na koje može utjecati država.

Pogledamo li situaciju u drugim europskim zemljama vezanu uz plaćanje registracije, cestarine i poreznih obveza njihovih prijevoznika, možemo zaključiti da će hrvatski prijevoznici biti u neravnopravnom položaju u odnosu na konkurenciju kad postanu ravno-pravni sudionici na tržištu EU. U svakoj od 10 novih članica došlo je do poremećaja na tržištu cestovnog prijevoza robe. Procjenjuje se da je od 25 do 30 posto prijevoznika otišlo u stečaj jer se nije moglo prilagoditi novim tržišnim uvjetima. Kad se govori o tim uvjetima, prije svega se misli na pomoćnu fiskalnu i poreznou politiku prema kojoj će se morati strogo kontrolirati transparentnost prihoda i plaćanje poreza.

Otpast će računi u inozemstvu jer će banke morati obavijestiti zemlju prijevoznika o njegovim prihodima. Država će morati prilagoditi poreze europskim normativima, a onda će svakako i cijene prijevoza na tržištu doći na realnu razinu. Liberalizacijom, odnosno ukladanjem režima međunarodnih dozvola sa zemljama…

Prijevoznici su danas, nažalost, posljednji u lancu u transportnoj industriji. Svi subjekti imaju novac za kupnju robe, a nemaju za plaćanje prijevoza. Dok se nama plaća s dva do tri mjeseca odgođe, mi istodobno moramo pokrivati svoje troškove goriva, registracije, cestarine, pri čemu ne-mamo odgođu i plaćamo kama-te. K tomu nam još velike probleme stvaraju veliki proizvodni lanci i tajkuni koji rijetko plaćaju na vrijeme i većinu poslova rješavaju kompenzacijom. Naš je posao završen tek kad ga naplatimo, što je mukotrpno. Mi tu, bez Vladine potpore, na žalost, ništa ne možemo jer novac vidimo samo na papiru, a ne na računu tvrtke. Prijevoznika je u Hrvatskoj previše, što velikim sustavima koji su nastali u vrijeme privatizacije daje pravo da odugovlače s plaćanjem i ponašaju se kao da su nedodirljivi. Ako nemaju novac za plaćanje prijevoznih usluga, neka dignu kredit i financiraju svoje probleme jer prijevoznici nisu banke. Prva stvar koja se u transportnoj industriji mora urediti jest uvođenje jedinstvenog sustava plaćanja.