Opinion Maker

Važno bi bilo usuglasiti se o dugoročnim strateškim ciljevima. Takav sporazum vrijedio bi za sve vlade. Inače će se ponavljati dosadašnja praksa da svaka nova vlada formira svoju strategiju, koja traje koliko i njen mandat. Pa onda sve ispočetka.

Izbori su iza nas i euforija polako jenjava. Premda vlada još nije formirana, treba se vratiti realnom životu. A on je toliko ‘realan’ da je gotovo svejedno tko će je formirati jer ga očekuju isti problemi: od gorućih, koje treba rješavati odmah nakon zauzimanja fotelja u Banskim dvorima, do strateških i koncepcijskih.

Najprije nekoliko riječi o kretanjima u okruženju koja utječu na našu ekonomsku situaciju. Cijene nafte nezaustavljivo rastu i samo je pitanje dana kad će prijeći čarobnu granicu od 100 dolara za barel. Povećanje cijene nafte i ostalih energenata već utječe na unutarnje odnose. Maloprodajne cijene goriva redovito rastu, a može se očekivati lančana reakcija svih energetsko intenzivnih sektora, posebno prijevoza i komunalnih usluga. Porast cijena konzumnih dobara – kruha, mlijeka, mesa i drugih – poslije ljetne suše ‘hrani’ unutarnju inflaciju. Kamatne stope, uz umirujuće najave iz Središnje banke, zasigurno će težiti rastu. Na njih će utjecati objektivno smanjena ponuda kredita, ali i već registrirana inflacija u zemlji, kao i rast kamata na internacionalnim financijskim tržištima. Zagrebačka burza već nekoliko mjeseci stalno bilježi minuse. Padovi na njoj posljedica su slabosti tržišta kapitala u Europi, političke nestabilnosti u okruženju (Kosovo, Bosna), ali i naših, domaćih problema. Moglo bi se nabrojati još negativnih uticaja iz okruženja. Očito je da velika vanjska izloženost Hrvatske počinje nepovoljno utjecati na unutarnje odnose.

A što se događa u našoj svakodnevni? Intenzivna su događanja na političkoj pozornici, na kojoj se vodi borba za formiranje vlade. U predizbornoj fazi pala su velika obećanja, posebno od jedne političke općine. Obećani su veliki investicijski projekti: autoceste, mostovi, željeznice, kanali, plinovodi, vodoopskrba, plinifikacija i još štošta. Uz to, različitim je socijalnim skupinama obećano poboljšanje ekonomskog položaja. Očekuje se i poboljšanje materijalnog položaja obrazovanja, dostupnosti i suvremenosti zdravstva, povećanje mirovina, plaća i, općenito, viši društveni i osobni standard.

Političke stranke o kojima ovisi formiranje saborske većine imaju svoju cjenu. Licitira se zahtjevima da se poljoprivredu i selo subvencionira sa šest milijardi kuna na godinu, umirovljenici su već izračunali svoje očekivanje na 16 milijardi kuna na godinu, a isto-dobno se tekuće mirovine pokrivaju iz tekućih prihoda sa samo 65 do 70 posto; zahtjevi predstavnika manjina također su visoki.

Uza sve to produbljaju se fundamentalni činitelji ekonomske neravnoteže: deficit tekuće bilance premašit će osam posto BDP-a, vanjski se dug povećava iako je stopa njegova rasta malo usporena, odljev domaćih akumulacija na osnovi plaćanja kamata i dividendi inozemstvu već je dosegnuo 4,84 posto BDP-a (Guste Santini u Lideru broj 112).

Realna ekonomska kretanja u sljedećoj godini ne mogu biti bolja od ovogodišnjih. Stopa privrednog rasta teži smirivanju na ‘prirodnu’ razinu od oko pet posto, tekući izvoz ne može uvelike popraviti vanjskotrgovinsku neravnotežu, produbljivanje deficita trgovačke i tekuće bilance i dalje upućuje na veliki jaz između ukupne društvene potrošnje i proizvodnje. Deficit u vanjskoekonomskim odnosima može se smanjiti samo većim inozemnim zaduživanjem.

Postavlja se temeljno pitanje: Što može (i treba) napraviti nova vlada, bez obzira na to koje boje bila i koje društvene preferencije stavlja u prvi plan?

Kao što se iz kratkog opisa naše stvarnosti vidi, ekonomska će politika sljedećih godina biti suočena s mnogim izazovima: od kratkoročnih, od kojih smo neke spomenuli, do fundamentalnih i strateških, o kojima ovisi ekonomska ravnoteža na dugi rok. Kratkoročni i dugoročni aspekti naše nestabilnosti prirodno su povezani i uvjetovani. Zato ćemo na strateški aspekt u ovome tekstu svratiti nešto više pozornosti.

Podemo li s pozitivne točke, treba istaknuti da nastavak pregovora s Europskom unijom nudi stabilnu dugoročnu perspektivu. Taj bi pozitivni znak trebao maksimizirati, ponajprije ubrzavanjem pregovora, što bi nam omogućilo da se pridružimo Uniji najkasnije 2010.

Ubrzani pregovori s EU pomogli bi da se provedu teške reforme u zemlji, posebno sudstva, zdravstva i javne uprave. Spomenute reforme odavna su na dnevnom redu, ali do sada nije bilo vidljivih rezultata. Te bismo sustave morali učiniti učinkovitijima i smanjiti udjel javnog sektora u BDP-u za najmanje pet do sedam indeksnih bodova. U institucionalne reforme ubraja se i obrazovanje, koje se mora osuvremeniti i poboljšati njegova opća kvaliteta.

Ekonomski rast važno je pitanje, ali nije najvažnije.

Sve licitacije u vezi s rastom BDP-a od sedam ili osam posto plod su predizborne zaigranosti. Velik ovogodišnji rast ne može se održati jer je neizbježna redukcija glavnih motora rasta BDP-a – državnih ulaganja i potrošnje stanovništva. Nadalje, radi preusmjeravanja državnih investicija i promjene ekonomskih struktura nužno je mijenjati investicijske strategije i države i poduzeća i pojedinaca.

Država bi morala smanjiti udjel u investicijama u velike infrastrukturne objekte i orijentirati se na učinkovitija ulaganja, iskorištavanje prije uloženoga novca, restrukturiranje privrede, poboljšavanje i modernizaciju obrazovanja, poticanje konkurentnosti poduzeća i povećanje izvoza. Tako bi se postigli veći društveni učinci i smanjio pritisak na inozemno zaduživanje.

Poduzeća bi svoju investicijsku politiku trebala usmjeriti na modernizaciju proizvodnje, uvoz suvremene opreme i tehnologije, nužno restrukturiranje i ulaganje u proizvodne sektore.

Investicije pojedinaca do sada su većinom bile usmjerene na trajna dobra (automobile i dr.) i, djelomično, na stambenu gradnju. Investicijska strategija trebala bi se promijeniti – štednju i zaduživanje stanovništva trebalo bi usmjeriti na produktivnu namjenu: gradnju stanova, osiguravanje radnog mjesta, obrt, proizvodna ulaganja, turizam i slične aktivnosti.

Postavlja se pitanje kako država može utjecati na promjene investicijskih strategija različitih ekonomskih subjekata. Ona, objektivno, ne može u tome nešto ključno promijeniti osim u usmjeravanju svojih ulaganja. Država, po definiciji, osigurava opći okvir, a ekonomski subjekti bore se na tržištu učinkovitošću, cijenom, kvalitetom. Najbolji mehanizam kojim država može efikasno usmjeriti aktivnosti tržišnih subjekata jest porezni sustav. Moćan je i zato ga treba ciljano fokusirati. Današnji treba temeljito reformirati – smanjiti ukupna porezna opterećenja, poticati poduzeća i pojedince da više ulažu u proizvodnu namjenu, u razvoj znanja i proizvoda, uvoze tehnologiju i suvremenu opremu. Reformiranjem poreznog sustava treba snažnije poduprijeti inozemna ulaganja, posebno orijentirana na proizvodnju i zapošljavanje.

Država može energičnije djelovati i u restrukturiranju poduzeća – kroničnih gubitaša, kakav je, primjerice, brodogradnja. Uz to mora se ubrzati privatizacija svih državnih poduzeća, koja se mora privatizirati programski, i u tom sklopu konačno riješiti problem neučinkovitih.

Država može mnogo učiniti u još jednom sektoru – javnoj upravi, koja je danas jedna od najvećih zapreka učinkovitu razvoju. Nju se mora kvalitetno osposobiti i uvelike smanjiti, i to prijenosom stručnih poslova na razvojne agencije. Posebno treba ojačati Ured za strategiju, koji bi trebao postati centar za programiranje i usmjeravanje ekonomskog razvoja.

Na kraju treba istaknuti da se promjene u ekonomskom sustavu ne mogu provesti ni brzo ni jednostavno. Važno bi bilo postići suglasnost svih relevantnih – ekonomskih i političkih – subjekata o dugoročnim, strateškim ciljevima. Takav sporazum vrijedio bi za sve vlade (bez obzira na to iz kojeg političkoga kruga dolazile). Inače će se ponavljati dosadašnja praksa da svaka nova vlada formira svoju strategiju, koja traje koliko i njezin mandat. Pa onda sve ispočetka.