Feljton

Postavši Ferrarijev sportski direktor sa samo 28 godina, Montezemolo od 1991. vodi tvrtku kao predsjednik, a od 2004. na čelnoj je Fiatovoj fotelji zamijenio preminulog Umberta Agnelli. Bogatstvo mu je procijenjeno na 300 milijuna eura, a Financial Times ga je u posljednje tri godine uzastopno uvrstio među 50 najboljih svjetskih menadžera.

Ferrari, Fiat, nogometni Mundial, Udruženje talijanskih poslodavaca, a u skoroj budućnosti možda i vrh talijanske vlade: najistaknutiji talijanski menadžer ostvario je glamuroznu karijeru podjednako redovito gostujući u poslovnim i estradnim medijima. Sa 60 godina na vršenih potkraj kolovoza, aristokrat Luca di Montezemolo zaposjeo je neka od najtraženijih vodećih mjesta na talijanskoj poduzetničkoj sceni. Postavši Ferrarijev sportski direktor sa samo 28 godina, od 1991. vodi kompaniju kao predsjednik, da bi 2004. u Fiatovoj čelnoj fotelji zamijenio preminulog Umberta Agnelli. Financial Times ga je u posljednje tri godine uzastopno uvrstio među 50 najboljih svjetskih menadžera; bogatstvo mu se, pak, procjenjuje na 300 milijuna eura.

Montezemolo je tijekom briljantne karijere ostvarene u Fiatovoj orbiti pokazao vještinu inteligentnog iskorištavanja prilika koje mu je život ponudio. Odvažan je i ima sreće, opisala ga je dobra znanica Maria Sole Agnelli, sestra nekadašnjih Fiatovih gazda Giannija i Umberta. Ambicija ga je dovela do nepreglednog niza prestižnih i vrhunskih plaćenih funkcija, ali i izazvala zavist mnogih. Suparnici mu ne zavide samo na poslovnom uspjehu nego i na ljubavnim pothvataima koje je ostvario zahvaljujući aristokratskom podrijetlu i mladenačko-sportskom izgledu. Svoje je mnoge ‘romantične’ osvajačke pohode ipak u dobroj mjeri održao u tajnosti, kao što dolikuje bontonu visokog društva kojemu pripada.

Nakon što je bio u braku s Barbarom Parodi Delfino i Sandrom Monteleoni, s kojom je dobio sina Mattea, veliki je šarmer tijekom vedesetih sentimentalno bio vezan uz Edwige Fenech, francusku glumicu alžirskoga podrijetla, zvijezdu erotskih komedija sedamdesetih. Međutim, prsata ljepotica čije su golišave fotografije i snimke bile predobro poznate talijanskoj javnosti, nije bila po volji Agnelli, ljubitelja otmjenosti i plemstva. Gianni Agnelli je uvijek padao na plemstvo i nastojao je oko sebe stvoriti privid običaja i odora svojstvenih kraljevskom dvoru. Bio je glavni tvorac arhaičnog i dinastičnog koncepta talijanskog puta u kapitalizam.

Suočen s prigovorima Agnelli, Montezemolo nikad nije uspio dovesti Edwige pred oltar pa se orijentirao na građanski prihvatljiviju, autoritarnu Ludoviku Andreoni. Ta ga je pripitomila i stupila s njim u brak, uz ovacije obitelji Agnelli. Par je i danas u braku i ima dvije kćeri.

Ljubitelj šetnji i moderne skulpture, Montezemolo ima kuće u New Yorku i Parizu.

Montezemolo traži veće ovlasti za menadžere i kresanje državne administracije. Glavna mu je teza da državu treba voditi prema načelima tržišne ekonomije, kao kompaniju. Vodu o magistarskoj tituli koji se pojavljuje u nekim njegovim biografijama, nikad nije bio upisan na Columbiju, pa nije ondje ni magistrirao.

Iako za tu o magisteriju vjerojatno nije sâm kriv, poneka varka na račun obrazovnog sustava nije mu bila strana. U nastupu pred studentima Slobodnog međunarodnog sveučilišta Luiss u Rimu priznao je da je bio majstor varanja na ispitima. ‘Nema mi premca kad je riječ o tehnikama i sofisticiranosti prepisivanja. Uvijek sam našao načina uvaliti se u blizinu nekom vrijednom i velikodušnom kolegi koji mi je dopuštio da prepisujem’, rekao je tom prigodom.

Kad je netko utjecajan i imućan, obrazovne se institucije ionako natječu u dodjeli diploma. Tako je Montezemolo primio počasnu diplomu iz mehaničkog inženjeringa na Sveučilištu u Modeni i Reggio Emiliji, zatim iz integriranog vođenja tvrtke u Zavodu CUOA u Vicenzi, iz rukovodećeg inženjeringa na Sveučilištu u Genovi te iz industrijskog dizajna na Politehničkom fakultetu u Milanu.

Ako je pravnu diplomu i stekao uz pomoć trikova, njegova je ljubav prema automobilima iskonska i autentična. Još je u studentskim danima u tandemu s prijateljem Cristianom Rattazzijem vozio nekoliko utrka na talijanskim stazama za volanom Fiata 500 Giannini. Sudjelovao je i na maratonskom reliju na ruti prema Nürburgringu u kolovozu 1969. Istaknuvši se na tim utrkama, dobio je poziv Cesarea Fiorija da vozi Lanciju na nekoliko relija u paru s Danieleom Audettom. Kad se 1973. vratio iz Sjedinjenih Država u Italiju, zbližio se s čelnim ljudima Ferrarija, legendarnim utemeljiteljem tvrtke Enzom i Giannijem Agnellijem, koji ga je doživljavao kao posinka.

Taj mu je nastup priskrbo Enzovo uvažavanje i imenovanje za direktora Ferrarijeve trkačke momčadi. Pod Montezemolovim se vodstvom Ferrari 1975. vratio na pobjedničku stazu i s Nikijem Laudom kao prvim pilotom osvojio Svjetsko prvenstvo nakon 11 godina. Taj će potvrat Ferrari ponoviti i 1977., ponovno s Laudom.

Dok mu je vozačka titula za 1976. izmakla za dlaku, u konkurenciji konstruktora ponio je tri uzastopna naslova. Nakon tih uspjeha napušta Ferrari i prelazi u Fiat, u kojemu preuzima odgovornost za odnose s javnošću, a zatim i direktorsko mjesto u Itediju, izdavačkoj tvrtki u sklopu Fiata koja, među ostalim, izdaje dnevnik La stampa.

Staroj ljubavi, sportu, vratio se 1982. preko Cinzano Internationala, tvrtke u 50-postotnom vlasništvu obitelji Agnelli, koja ga imenuje direktorom. Tadašnji je Fiatov generalni direktor Cesare Romiti 1985. u intervjuu La Repubblici otkrio okolnosti pod kojima je Montezemolo gurnut u Cinzano. ‘U Fiatu smo uhvatili dvije osobe koje su tražile novac da nekoga preporuče Advokatu (Agnelli, nap. a.). Jednog od te dvojice strpali smo u zatvor, a drugog smo poslali u Cinzano’, izjavio je tada Romiti.

Montezemolo je priznao: ‘Istina je, pogriješio sam. Da bih posredovao pri kontaktu s Giannijem Agnellijem, tražio sam i dobio 80 milijuna lira (80.000 DEM) u unutrašnjosti prazne knjige.’ Kao Cinzanov direktor pozabavio se organiziranjem uspješnog nastupa jedrilice Azzurra Challenge na Američkom kupu u jedrenju, prvim sudjelovanjem nekog talijanskog plovila na tom natjecanju.

Nakon laskavih uspjeha u avanturi s Azzurra Challengeom preuzima dotad najobimniji posao karijere prihvativši ponudu Nogometnog saveza Italije da povede organizacijski odbor Svjetskog prvenstva 1990. Trebalo je to biti prvo Prvenstvo koje će se održavati u 12 gradova, a dodatni je organizacijski napor zahtijevala rekonstrukcija i gradnja mnogih stadiona.

U kolovozu 1988., u jeku Montezemolova angažmana na projektu Svjetskoga prvenstva, preminuo je Enzo Ferrari, gotovo devedesetogodišnji konstruktor vozila iz Maranella. Sve je načas stalo u životu Luce di Montezemola. Iako je u tih šest godina često bivao metom tračeva i podmetanja, svoj je dio posla odradio vrlo kvalitetno. Talijanski je Mundial bio velik organizacijski i komercijalni uspjeh koji je u očima domaćih navijača nagrdilo to da je Azzurrima izmaknuo naslov koji su kvalitetom igre zaslužili (u finalu je Njemačka svladala Argentinu s 1:0, a Italiji je pripalo treće mjesto).

Odmah nakon završetka Prvenstva Montezemolo postaje dopredsjednik najvećeg i najpopularnijeg talijanskog kluba, također Fiatova čeda – Juventusa. No bio je to prvi ozbiljniji korak unatrag za aristokratskog menadžera jer Juve unatoč divovskim ulaganjima u pojačanja upravo te 1990./1991. zauzima rekordno nisko sedmo mjesto u Prvenstvu i ostaje bez plasmana u europske kupove prvi put nakon gotovo 30 godina. Činilo se da se tamnjenje Montezemolove zvijezde nastavlja i kad je 20. studenoga 1991. angažiran kao predsjednik i izvršni direktor Ferrarija iako je bilo vjerojatnijem da će surađivati u vladi Giuliana Andreotti.

Ferrari, koji je Montezemolo naslijedio, šepao je na sportskom planu s obzirom na to da 12 godina nije osvojio naslov. Unatoč nizu slabijih rezultata održavao je aureolu ugledne tvrtke. Klijenti su i dalje stajali u redu čekajući duge rokove isporuke za neko prestižno vozilo. U prvoj godini Montezemolova rukovođenja sportska se kriza produžila jer Ferrarijevo vozaci nisu nijedanput zakoračili na pobjednički podij. Međutim, intuitivna odluka vlasnika Giannija Agnelli da povjeri fotelju svom miljeniku pokazala se ispravnom. Negativan će sportski trend Montezemolo preokrenuti zahvaljujući vrhunskim kadrovskim potezima, od kojih su najvažniji bili angažmani Jeana Todta 1993. kao sportskog direktora i Michaela Schumachera 1996. kao prvog vozača.

Plodove su počeli ubirati najprije na komercijalnom planu. Sredinom 1996. prodaja se povećala osam posto u odnosu na isto razdoblje 1995., a tvrtka se proširila na 39 zemalja. Bolja su vremena za Ferrarijeve navijače stigla 1996., kad je iz Benettona doveden njemački as Michael Schumacher, kojeg je Montezemolo nazvao Peléom Formule 1. Nakon dva Schumijeva druga mjesta, prvo u dvoboju s Jacquesom Villeneuveom 1997. i s Mikom Hakkinenom 1998., Ferrari 1999. dočekuje dugo priželjivani sportski triumf koji je ‘konjiću’ izmicao točno dva deset godina od vremena Jodyja Schecktera. Rezultatska kriza postaje stvar prošlosti, a Ferrari postaje dominantna sila u Formuli 1: u pet idućih godina osvaja četiri konstruktorske i četiri pilotske titule. S pobjedama je stigla i rekordna zarada, koja je od 500 milijardi lira 1991. porasla na 5.000 milijardi 2002.

Neumoran i nezasitan slave i bogatstva, Montezemolo se usporedno s upravljanjem Ferrarijem posvetio mnogim dodatnim aktivnostima. Redom je bio direktor Rizzoli Videa, dopredsjednik nogometnog kluba Bologna, predsjednik Udruge industrijalaca Modene i Bolonjskog velesajma, predsjednik i izvršni direktor Maseratija te član Uprave Acqua di Parme. S prijateljem filmskim producentom Diegom della Valleom 2001. je utemeljio investicijski fond Charme, preko kojeg je nabavio Poltrona Frau, Cassinu i Ballantyne.

Veliko priznanje doživljava 27. svibnja 2003., kad ga Confindustria, utjecajno nacionalno udruženje poslodavaca, imenuje predsjednikom. Međutim, još su se važnije stvari događale na ‘domaćoj’ fronti, u Fiatu. U siječnju 2003. preminuo je Fiatov boss Gianni Agnelli, a 15 mjeseci poslije i njegov brat i nasljednik Umberto, što je Montezemolu otvorilo put do vrha u Fiatovoj hijerarhiji.

Kako mu se približava kraj predsjedničkog mandata u Confindustriji, u posljednjih nekoliko mjeseci mnogo se govori o mogućnosti da Luca di Montezemolo zakoči na političko polje s ambicijom da postane talijanski premijer. Detonator tih glasina bio je njegov govor održan potkraj svibnja, koji su mnogi protumačili kao početak političke kampanje. U vatrenom je govoru izjavio da Italiji trebaju radikalne promjene želi li se nadmetati s ostatkom Europe na globaliziranom tržištu. Napao je političku klasu u Italiji optuživši je da se boji promjena i zatražio je veće ovlasti za menadžere i kresanje državne administracije. Njegova je glavna teza da državu treba voditi prema načelima tržišne ekonomije, kao kompaniju.

Politički je establišment bio osupnut nastupom u kojemu se Montezemolo prikazao kao vitez na bijelom konju koji bi Italiju trebao izvesti iz začaranoga kruga slaboga gospodarskog rasta i jalove političke intrige. Među ostalim, poželio je smanjenje korporativnih poreza, fleksibilno tržište rada i održiv sustav mirovina u Italiji do 2015. Njegova je inicijativa navela mnoge da ga usporede sa Silvijem Berlusconijem i njegovim dramatičnim i jednako nekonvencionalnim uletom u politiku 1994. Za razliku od medijskoga mogula, Montezemolo je (uglavnom) neokaljan financijskim, skandalima. No bogat je (vrijedi procijenjenih 300 milijuna eura) i još se više kupa u glamur, koji toliko privlači talijanske glasače. Domaći su ga modni stručnjaci više puta proglašavali najelagantnijim Talijanom!

Premijer Romano Prodi doima se šokiranim tim istupom pa ga je, napuštajući konferencijsku salu, odbio komentirati rekavši samo da ‘Montezemolov govor govori sâm o sebi’. Iako je opovrgnuo da planira ući u svijet politike, Montezemolo je dobro odabrao trenutak istupa. Prodijevi su reforme izgubile na zamahu usred svade među strankama u širokoj koaliciji lijevog centra. Analitičari smatraju da planira preuzeti desnicu od 70-godišnjeg Berlusconija, čije je zdravlje sve krhkije.

Kratka anketa koju je nakon njegova govora provela La Repubblica pokazala je da ga 36 posto Talijana želi za idućeg premijera.