D osadašnja je Vlada mudro administrativno pripremila ulazak u EU angažiravši prijevoznike u pregovaračkom timu i postignuviši kakav takav konsenzus oko bitnih problema kao što su liberalizacija i kabotaža. Na kraju je ispalio da se euroljani više boje nas nego mi njih. To je potvrdio i posjet tročlanog povjerenstva Europske komisije hrvatskom Ministarstvu prometa i prijevoznicima koji je rezultirao pozitivnim izvješćem. Za to su najzaslužniji predstavnici Koordinacije prijevoznih komora i udrugama koji su svojim diplomatskim vještinama uvjerili europske predstavnike da Hrvati nisu opasni za članice EU kad je riječ o nelojalnoj konkurenciji. Uspješno smo apsolvirali vanjsku politiku, ali na domaćem terenu, nažalost, upadamo u zamku kružnih i sitnih interesa pojedinih lobija i državne administracije ili poslovične nedorečenosti i nesposobnosti pojedinaca na ključnim mjestima.
Želimo li biti cestovni prijevoznik, bilo teretni, bilo putnički, kupljeno vozilo moramo pustiti u promet, na cestu. Da bismo to u svakoj od 10 novih članica EU došlo je do poremećaja na tržištu cestovnog prijevoza robe i od 25 do 30 posto prijevoznika otišlo je u stečaj jer se nije moglo prilagoditi novim tržišnim uvjetima.
Isto tako ne stoji teza da je to nužni doprinos za obnovu cestovne infrastrukture, kad se dio novca od goriva isto tako odvaja za istu namjenu. Tvrdnje da bi se tako diskriminiralo prijevoznike koji voze samo u Hrvatskoj ne stoje jer se točno zna tko vozi u domaćem prijevozu i s kojim kapacitetom. Tu se prije postavlja pitanje koliko lokalne ceste uništavaju međunarodni prijevoznici koji se njima koriste možda tri do četiri puta na mjesec ili oni koji se njima voze svakodnevno, i to npr. kiperima. Posebna su priča strani prijevoznici koji pojedine lokalne ceste svakodnevno upotrebljavaju kao prečac u tranzitu do graničnih prijelaza kako ne bi morali plaćati cestarina na autocestama.
Ulazni troškovi nas iz dana u dan pritišću i hrvatski se prijevoznici sve teže nose s cijenom goriva. U putničkom, autobuserskom prijevozu suvočeni smo s istim problemima kao i prijevoznici u teretnom – prevelikim troškovima goriva, osiguranja, cestarina. Ulazni trošak goriva čini 30 posto prihoda, bez cestarine i varijabilnih troškova. Naravno da želimo da Hrvatska bude povezana autocestama i želimo njima voziti, ali ne-znati nepobitnu činjenicu: vlada RH na prijedlog Hrvatskih cesta i Županijskih cesta donosi odluku o višini cestarine na županijskim cestama pri registraciji vozila. Iz toga, naravno, proizlazi i vladina odgovornost da njeni predstavnici koji imaju mandat i osposobljeni su za pregovore pronađu kompromisno rješenje da bi se poštovao dogovor s prijevoznicima. Isti je problem i s pregovorima s koncesionarima autocesta. Od trećeg mjeseca osim pustih obećanja i odugovlačenja pregovora nije se postiglo ništa. Prijevoznici traže da se poštuju europske norme, koje poštuju francuski, španjolski i talijanski cestovni koncesionari, koji imaju isti sustav naplate kao u Hrvatskoj, ali koji svim prijevoznicima daju količinske popuste.
Koncesionari se do danas nisu izjasnili o prijedlogu prijevoznika o količinskim rabatima. Isto tako odugovlači se s prihvaćanjem europskih ‘tenkirišnih’ kartica (Shell, DKV, ESSO, UTA), kojima prijevoznici plaćaju gorivo i cestarine u Europi. Datum ulazak RH u EU se, pak, nedvojbeno približava, što je potvrđeno i u Bruxellesu. Prijevoznici imaju vrlo malo vremena da poslovanje usklade tako da budu konkurentni na europskom tržištu, pogotovo kad je riječ o troškovima na koje može utjecati država.
Pogledamo li situaciju u drugim europskim zemljama vezanu uz plaćanje registracije, cestarine i poreznih obveza njihovih prijevoznika, možemo zaključiti da će hrvatski prijevoznici biti u neravnopravnom položaju u odnosu na konkurenciju kad postanu ravno-pravni sudionici na tržištu EU. U svakoj od 10 novih članica došlo je do poremećaja na tržištu cestovnog prijevoza robe. Procjenjuje se da je od 25 do 30 posto prijevoznika otišlo u stečaj jer se nije moglo prilagoditi novim tržišnim uvjetima. Kad se govori o tim uvjetima, prije svega se misli na pomoćnu fiskalnu i poreznou politiku prema kojoj će se morati strogo kontrolirati transparentnost prihoda i plaćanje poreza.
Otpast će računi u inozemstvu jer će banke morati obavijestiti zemlju prijevoznika o njegovim prihodima. Država će morati prilagoditi poreze europskim normativima, a onda će svakako i cijene prijevoza na tržištu doći na realnu razinu. Liberalizacijom, odnosno ukladanjem režima međunarodnih dozvola sa zemljama.
U podređeni položaj prema ino-zemnoj konkurenciji prijevoznike u Hrvatskoj u međunarodnom prometu stavlja poglavlje visina fiksnih troškova u poslovanju. To znači da plaćamo cestarini, tj. ‘godišnju naknadu za ceste’, koja ide županijskim upravama, a mi i dalje plaćamo cestarini za vožnju po hrvatskim i inozemnim autoce-stama. Tu je i visina premija kod osiguravajućih kuća (osnovno osiguranje + kasko + osiguranje tereta u međunarodnom prometu robe), zatim velika stavka, za razliku od zemalja u okruženju – op-tecenje plaćanjem PDV-a pri kupnji goriva, za koje svi znamo da se izjednačilo s cijenom benzi-na. Ostaju nam još sveprisutni papiri – dozvole, potvrde i aneksi, prijeko potrebni za poslovanje po zemljama EU, a kod nas enormno skupi. Uzevši u obzir sve stavke, ispađa da samo registraciju vozila plaćamo 50 posto više od prijevoznika iz Slovenije. Smatramo da je krajnje vrijeme za žurnu reakciju Vlade RH i resornog ministarstva i povlačenje odlučujućih poteza u suradnji s nama prijevoznikima kako bismo i hrvatske prijevoznike učinili konkurentnima prije ulaska RH u EU.
