Kad 15. srpnja 2026. godine ustanem, proslavit ću 30. obljetnicu od prvog Ugovora o radu koji sam potpisala u Vjesniku, ali nakon doručka i ‘pozdrava Suncu’, kojim već dulje nastojim održati duh i tijelo, prvi put u tih 30 godina, umjesto prema Vjesnikovom nebooru u Savskoj, uputit ću se u Mihanovićevu. U Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Čiji rad već desetak godina pratim. Tamo je već sve dogovoreno: oko devet sati predat ću zahtjev, onda s curama iz Odjela za informiranje idem na kavu. Do podne ću obići još nekoliko dragih ljudi u Zavodu, s kojima planiram i zajednički ručak, a onda, oko 15 sati, u Uredu ravnatelja HZMO-a, ‘svećano’ ću mi dodijeliti rješenje o pravu na – prijevremenu mirovinu. Istina, postupak izdavanja rješenja danas traje u prosjeku dva do tri mjeseca, ali svi se nekako nadamo da će modernizacija HZMO-a, koja je u planu od iduće godine, pridonijeti da se to promijeni dok na mene dođe red.
Šalu na stranu: iako radim jedan od najljepših poslova koje čovjek u životu može raditi, moj je plan povući se iz svijeta rada na vrijeme za to da u mirovini malo i poživim. U miru, što pojam ‘mirovina’, zapravo, i nagovještava. I dovoljno rano za to da napokon učinim neke stvari koje sada odgadam, jer jednostavno nema ‘rupe’ u nakrćanom rasporedu… No, jeste li ikad izračunali svoju očekivanu mirovinu? Ja, na žalost, jesam.
Iako sam bila uvjerena da sam u velikoj prednosti u odnosu na današnje umirovljenike, budući da se pet posto moje bruto plaće obvezno izdvaja na račun u izabranom mirovinskom fondu u drugome stupu, neugodno sam se iznenadila, mada se mora priznati da bi bez drugog stupa bilo daleko gore. Naime, uz pretpostavku da do kraja radnoga vijeka zadržim isti prosjek plaće u odnosu na državni i da se propisi u sustavu generacijske solidarnosti znatnije ne promijene do 2026. godine, da sam ostala samo u sustavu generacijske solidarnosti, moja bi prijevremena mirovina iznosila između 2.100 ili 2.300 kuna, ovisno o postotku umanjenja za ranije umirovljenje. Užas! No, uz istu plaću i isti staž te uz pretpostavku godišnjeg rasta plaća od dva posto i vrijednosti imovine u drugome stupu od tri posto na godinu, očekivana ukupna mirovina iz sustava generacijske solidarnosti i drugoga stupa kretala bi se oko – 3.370 kuna. Oko tisuću kuna više, ali opet… manje od iznosa uz koji bih se osjećala sigurno u slučaju bolesti ili neke druge nevolje. Znam da bih i sama trebala dodatno štedjeti za mirovinu, uostalom, nebrojeno puta sam to – uz argumente koje su iznijeli stručnjaci – savjetovala i svojim čitateljima. Iskreno, i uplatila sam nešto u dobrovoljni mirovinski fond, ali od početnih ‘optimalnih’ 415 kuna na mjesec (na temelju kojih se najbolje mogu iskoristiti državni poticaji), razmišljana o budućoj mirovini do danas sam svela na 250 do 300 kuna svaki drugi ili treći mjesec.
