Krijesnice Tene Štivičić u ZKM-u

Na kon prošLOSEzon-skoga, konceptualnog uprizorenja čak tri dramska teksta hrvatske književnice Ivane Sajko, kazališna jesen 2007. u ZKM-u predstavlja naručeni tekst njezine mlađe kolegice Tene Štivičić. Za razliku od često hermetične Sajko, Štivičić je autorka osjetljiva koda i stila, više naklonjena kontekstu publike. Kad bismo uvjetno ustvrdili da je Sajko avangarda, prema toj bi logici Štivičić nedvojbeno bila neki oblik građanskoga, klasičnog pisma, rekli bismo, čak i onom mrskom terminologijom medijskog žurnalizma – populistički urbanizam. Imigracija je bila tema autorka čina prošlog teksta Fragile, napisanog na engleskom jeziku i uprizorenog u Sloveniji, a donekle se i Krijesnice nastavljaju na tu autorku blisku problematiku. U svakom slučaju, one razvijaju zadatak koji si je Štivičić postavila još u svojim prvim radovima, a to je pronaći što se zbiva s njezinom generacijom u današnjim uvjetima svjetskoga poretka: Kamo sada? Što sada? Zašto tako, a ne drukčije? Sve u isti mah opća, ali i točna i konkretna pitanja na kojima i iz kojih Štivičić gradi svoje dezorijentirane likove beznadnih sudbina.

A ako im sudbina već nije beznadna, svakako je nevažna: bivši ljubavnici sreću se nakon 19 godina, ona je svjetska spisateljica, ona rafinirani samoubojica, sve što ona želi jest zapaliti na mjestu gdje je pušenje zabranjeno, sve što on želi jest kupiti njoj plavu haljinu i crvene cipele. Drugi su par liječeni alkoholičari u ljubavnoj vezi koja podastire neke tipične stereotipe o muško-ženskim odnosima, a likovi umirovljenika i mladahne imigrantice/oboistice problematiziraju očinski kod, odnosno sve iznjevjerene aspekte temeljnog odnosa roditelja i djeteta. Stoga nije čudno da je Štivičić sve te karaktere odlučila konfrontirati na jedinome mjestu na koje čovjek dolazi samo zato da bi otišao, a u tome biva onemogućen – u zračnoj luci u mećavi.

Frustirajući ambijent po sebi ima i frustrirajuće karaktere – aerodromsko osoblje koje pak frustrira već po sebi frustrirane središnje likove. No dinamično se narativi scena izmjenjuju, i to filmskom formom: s obzirom na zajednički prostor zapravo televizijskom, onom komedije situacije. Ipak, dosjetljivosti i duha, odnosno humor, ne nedostaje i upravo je koncizna i nadahnutu razrada pojedinih scena najveća vrlina tog teksta. Predstavu je režirao poljski učenik i mag sporosti Janusz Kica, koji bi, iako izvrsno vlađa uživljavanjem i psihologizacijom, ipak trebao ograničiti svoje uratke na maksimalno 120 minuta. No s druge strane, Kica je redatelj za kojeg želite da vam postavi tekst jer on to čini s nesmiljenim poštovanjem i razumijevanjem prema predlošku, tako da je ZKM-ova nova uzdanica svakako uspjeh za Štivičić, a dobro utrošeno vrijeme za publiku.