Poseban prilog

Hrvatskom tržištu rada nedostajat će građevinari, brodograditelji i radnici u stočarstvu, a više šansi za zapošljavanje u Uniji imat će visokoobrazovani. Koliko imigranata treba da se iz temelja promijene život i tradicija gradića Thetforda u britanskoj pokrajini Norfolk koji svoj brzi razvoj u 21. stoljeću zahvaljuje upravo velikom broju doseljenika iz Portugala, Poljske i ostalih istočnoeuropskih članica EU, pitaju se britanski mediji. Britanci više ne vjeruju službenim statistikama, a neslužbene, objavljene u listu Guardian, procjenjuju da od 29 tisuća stanovnika maloga grada, više od trećine otpada na radnike imigrante. Već ih se doselilo deset tisuća. Prije svega četiri godine u Velikoj je Britaniji radilo 11 tisuća Poljaka, a lani su s devetog mjesta ljestvice stranih radnika uvjerljivo preuzeli vodstvo povećavši svoju poljsku zajednicu u Britaniji na 222 tisuće ljudi koji u pravili za jeftine nadnice traže bolje sutra na europskom Zapadu. Britanija se bori s problemima stanovanja, obrazovanja i razine kriminala.

Ulice Thetforda sada strepe pri svakom susretu engleske nogometne reprezentacije s poljskom, jer se stanovnici dobro sjećaju kako je skupina ljutih engleskih navijača dva sata bocama i ciglama razbijala pub Red Lion, kada su portugalski nogometaši nadigrali engleske u lipnju 2004. jer su vlasnik i većina stalnih gostiju toga puba Portugalci. Dolazak migranata stvara klimu zamjeranja u mnogim britanskim zajednicama, jer useljenici postaju žrtvenim jarcima za mnoge probleme.

A sve to zahvaljujući činjenici da Velika Britanija Poljskoj, kao ni jednoj novoj članici EU, nije 2004. nametnula ograničenja zapošljavanja u njihovoj zemlji. Austrijanci i Nijemci, reći će danas Britanci, bili su dalekovidniji. Zato su Britanci s Rumunjskom i Bugarskom bili oprezniji, pa svoja vrata nisu širom otvorili.

Iako se uvod u priču o slobodi kretanja radnika u Europskoj uniji, jednom od temeljnih prava zajednice, možda čini strašnim, Unijine statistike otkrivaju posve drugu priču. Samo dva posto radne snage Unije je mobilno, stanovništvo se zapravo među članicama kreće u malim brojevima, Europsku komisiju razina mobilnosti ne zadovoljava. Između stanja na terenu i službene statistike ipak izrana drugi, temeljni problem. Velika Britanija ne uspijeva imigrantima osigurati stanovanje niti socijalnu zaštitu, jer iako na to imaju pravo, imigranti završavaju vrlo nisko na listi prioriteta. Tek lani su se britanska i poljska vlada dogovorile u vezi s ukidanjem dvostrukog oporezivanja, a kad je riječ o obrazovanju poslodavce useljenika moli se, ali ne s prevelikim uspjehom, da investiraju u njihovo učenje jezika, posebno za djecu kako bi se lakše uklopila u školu.

Kako će se Hrvatska nositi sa slobodom kretanja radnika i sa sličnim problemima jednom kada postane članicom Unije jedno je od intrigantnijih pitanja, posebno s obzirom na to da još ne znamo hoće li EU za Hrvatsku zatražiti prijelazno razdoblje, koje maksimalno može trajati sedam godina u tri faze, ili neće. Dok je prije dvije godine prevladavalo uvjerenje da će svakako biti prijelaznog razdoblja, sada se sve češće čuje da ono neće biti nužno, a bude li ga, sadržaj restrikcija uvedenih u Bugarskoj i Rumunjskoj dopušta pretpostavku da će moguća ograničenja za Hrvatsku biti podrobnije razrađena. Iz sadržaja restrikcija uvedenih EU 8 te onih za Rumunjsku i Bugarsku sasvim je jasno da restrikcije postaju sve specifičnije i ozbiljnije, odnosno detaljnije, kazali bismo – određuju se tako da služe svrsi.

Hrvatska je Vlada u srpnju ove godine Europskoj komisiji poslala svoja stajališta u vezi s poglavljem Sloboda kretanja radnika, a kao što kaže Vera Babić iz Ministarstva gospodarstva zaduženog za to poglavlje u dokumentu, među ostalim, stoji da će Hrvatska 2009. godine biti posve spremna koordinirati sustav mirovinskog osiguranja i socijalne zaštite s ostalim članicama Unije, što je i pretpostavka za uspješno kretanje radnika preko sve blježnih nacionalnih granica. Pregovaračko poglavlje trebalo bi se otvoriti do kraja godine. Svaka država Unije, bez obzira na mišljenje EU, ima pravo Hrvatskoj uvesti svoja ograničenja, a Hrvatska ima pravo državi koja joj je restrikcije uvela uzvratiti na isti način, što se zove pravom reciprociteta. Gotovo je nemoguće da se Hrvatskoj ponovi slučaj Malte, odnosno da joj se dopusti jednostrano uvođenje ograničenja slobode kretanja radnika ako osjeti poremećaje na tržištu rada.

Hrvatska je zemlja koja bilježi rast BDP-a, smanjenje stope nezaposlenosti i prema najnovijim tumačenjima političara i struke ozbiljan nedostatak radne snage u budućnosti koji neće sama moći riješiti. U kontekstu EU Hrvatska se prostrana prije kao zemlja imigracije nego emigracije, osim kad je riječ o visokoobrazovanima, a zbog višega životnog standarda mogla bi biti zanimljiva velikom broju Bugara i Rumunja koji bi u priči o ujedinjenoj Europi svoje bolje sutra rado potražili u Hrvatskoj. Također, u Austriji i Njemačkoj, zemljama prema kojima Hrvatska ima tradicionalno izraženu migraciju radne snage, ipak nije neopredijen strah od dolaska hrvatskih radnika.

Hrvatsko tržište rada ugroženo je jer neće demografski moći odgovoriti potražnji, a ni obrazovna reforma ne odvija se kako bi trebala. Radnici iz EU ne mogu ugroziti domaće tržište rada jer ono samo ima većih problema. U građevini i brodogradnji sigurno ćemo imati potrebu za radnicima izvana, jer radnici u tim sektorima u Hrvatskoj tradicionalno dolaze iz BiH i s Kosova. U stočarstvu također imamo deficit. Primjerice, stočari ne mogu naći pastira na domaćem tržištu rada – kaže Vera Babić.

Druga strana medalje je odljev radnika iz Hrvatske, za koji Babić kaže da bi mogao pogoditi visokoobrazovani dio tržišta rada koji bi mogao emigrirati prema starim članicama Unije procijeniti li da će im tamo biti bolje. Unija će od Hrvatske tražiti da svoje tržište rada otvori zanimanjima koja joj nedostaju, a svoje će tržište rada otvoriti Hrvatskoj u sektorima u kojima joj radnici trebaju, a moglo bi ih biti u Hrvatskoj. Prema podacima Svjetske banke, Hrvatska je zauzela prvo mjesto u Europi po odlasku iz zemlje visokoobrazovanih kadrova, pa tako svaki treći visokoobrazovani Hrvat živi izvan zemlje, a stopa migracije u ovom je segmentu 29,4 posto. Također, istraživanje Svjetske banke pokazalo je da 75,3 posto hrvatskih studenata želi otići iz zemlje. Europski istodobno trebaju visokoobrazovani stručnjaci.

Ako Hrvatska želi postati punopravni dio većeg europskoga društva, i to prije kao društvo nego kao država, morat će prihvatiti da ta ista Europa postane dio nje. A sedam godina odgode početka izgradnje multikulturalnoga društva, ako ih bude, jako će brzo proći. I zato je zapravo manje važno što će pisati u budućoj Povelji o pridruživanju za koju se političari natječu koji će je jednoga dana potpisati, a mnogo je važnije da hrvatski radnici i stanovnici shvate puni smisao europske priče o slobodi kretanja radnika, ali i izazove koje postavlja lokalnoj zajednici.