Iako su iz HDZ-a i SDP-a stigli kategorični demantij mogućnosti ‘velike koalicije’ nakon izbora, primjeri Njemačke i Austrije pokazuju da to ne mora nužno biti nešto loše.
Velika koalija CDU/CSU-a i SPD-a i u Njemačkoj je došla neočekivano, i neželjeno. Nastala je kao rezultat polarizirane izborne borbe i duboke nesigurnosti stanovništva, izazvane sedmogodišnjim ‘hrvanjem’ crveno-zelene savezne Vlade. Predizborna obećanja i praksa bitno su se razlikovali. Brojni cik-cak potezi Vlade očito su oneraspoložili birače – gospodarski rezultati bili su na veoma niskoj razini, stagnacija je prijetila ozbiljnom privrednom krizom, odljev kapitala i premještanje ključnih industrija izvan Njemačke poprimalo je drastične razmjere, a nezaposlenost je postigla rekordnu razinu s više od pet milijuna nezaposlenih. Europska unija je strepila, jer je Njemačka priznato najsnažnija lokomotiva rasta cijele ove zajednice. Cijela koncepcija socijalno-tržišne ekonomije došla je u pitanje. Ključno je bilo kako vratiti povjerenje u politiku i političare. Bilo je jasno da se to ne može postići novim predizbornim obećanjima bez pokrića. Zadaća je bila osmišljiti kako da stanovnici u politici ponovno prepoznaju pouzdanog partnera koji neće kočiti njihov razvoj, već će im u tome pružati jasnu i nedvosmislenu podršku. U konkretnom slučaju to je značilo da se socijalnu državu, godinama svjetsku perjanicu socijalno-tržišne ekonomije, putem odgovarajućih reformi osposobi i osigura za naredna desetljeća. Od samog pristupa tom cilju bilo je jasno da su potrebne brojne pa i vrlo bolne promjene kako bi se gospodarstvo i socijalna politika prilagodili promjenjenim uvjetima, demografskim promjenama i snažnom utjecaju globalizacije.
Dvije godine djelovanja koalicijske Vlade CDU/CSU-a i SPD-a pokazale su da se to može postići ako dođe do nacionalnog konsenzusa o nacionalnim prioritetima i jasna platforma da čvrsta većina koalicijskih partnera osigurava provođenje potrebnih reformi. Zajednički program, postavljen na načelima trougla ‘sanirati-reformirati-ulagati’, pokazao se kao win-win solucija. Izbor tih načela, sa svjesno odabranim redoslijedom, ima svoju logiku. Prije svega, cilj je održiva financijska politika. Plan je Vlade da do 2011. godine osigura samostalno financiranje državnog proračuna bez dodatnih zaduživanja.
Drugi veliki problem odnosi se na ukupni socijalni sustav. I tu je postavljen jasan cilj: poduzeti sve što je moguće kako bi što manje ljudi ovisili o socijalnim transferima države. Reforme u vezi s produljenjem radnog vijeka na 67 godina omogućuju, tvrde stručnjaci, da se i sadašnji radnici mogu nadati sigurnoj mirovini. Potrebni zahvati na području zdravstvenog osiguranja i socijalne skrbi, zatim u politici prema nezaposlenima, a posebno u poreznoj politici omogućili su smanjivanje neta i doprinosa gospodarskim subjektima, posebice malim i srednjim poduzetnicima. I dok je Njemačka prije reformi bila na čelu poreznih opterećenja gospodarstva u EU, sada je u sredini. To ponovno jača povjerenje u Njemačku kao primamljivo i prihvatljivo gospodarsko odredište, ulogu koju godinama nije imala.
Treća poluga novih kretanja svakako je i nova politika ulaganja, posebno u obiteljsku politiku, obrazovanje i zaštitu okoliša. Prihvaćena je doktrina da je obrazovanje ključ uspjeha svakog pojedinca i, istodobno, otvara znatno šire društvene mogućnosti rasta i napretka. Obrazovanje ima važnu ulogu u integrativnim procesima starih i novih pokrajina, ali i posebno prema useljenicima čija je brojka svake godine sve veća. Primjerice, pokrajina Nordrhein-Westfalen broji 18 milijuna stanovnika, od kojih su više od četiri milijuna useljenici ili imaju useljeničke korijene.
Posebno bolna točka njemačkoga gospodarstva jest nedostatak stručne radne snage. U zemlji u kojoj je natpis ‘Made in Germany’ poprimio gotovo kulturni status svake godine nedostaje 41.000 do 62.000 inženjera i drugih akademski obrazovanih kadrova. Obrazovanje, istraživanje i inovacije tako postaju središnja područja njemačke budućnosti. Koaličijska Vlada prihvatila je taj izazov i odlučila u ta područja uložiti dodatnih šest milijardi eura čime bi se udjel I&R u ukupnom BDP-u već u 2008. povećao na 2,7 posto. Konačni cilj je udjel od tri posto. Godinama nagomilane teškoće i propusti teško se mogu ukloniti u kratkom razdoblju kakvo je dvogodišnji mandat koaličijske vlade, ali se i u tom pogledu pokazuju vidni pomaci. Prije svega, smanjena je stopa nezaposlenosti i otvoreno je 700.000 novih radnih mjesta, a stopa gospodarskog rasta viša je od bilo koje druge ‘stare’ zemlje EU.
Trenutačno se odvija zanimljiv proces – tisuće radnih mjesta vraća se u Njemačku nakon što su uglavnom srednja poduzeća otkrila da im je računica o jeftinijoj proizvodnji u inozemstvu bila pogrešna. Premještanje proizvodnje u pojedine zemlje samo zbog jeftinije radne snage pokazalo se bumerangom s bolnim nepovoljnim posljedicama. U proteklih 15 godina desetke tisuća njemačkih kompanija preselilo je poslovanje u Istočnu Europu i Kinu. U međuvremenu su se mnogi od njih vratile u Njemačku, izgubivši i posljednju iluziju o nižim troškovima rada i povoljnijim poreznim sustavima u inozemstvu. Zasad se taj trend ograničava na mala i srednja poduzeća, no upravo su ona motor njemačkoga gospodarstva.