Home / Biznis i politika / Promjena iznutra

Promjena iznutra

Ulazak u klub ne uklanja nedostatke novog člana. EU propisuje svojim članicama obvezujuća pravila ponašanja, ali ne može biti nadomjestak za nepostojanje vlastitoga razvojnog koncepta.

Još samo treba ubrzati reformu javne uprave i pravosuđa i biti vjerojatnije u borbi protiv korupcije kako bi Hrvatska dosegla standarde koje očekuje EU. Tako barem to izgleda prema godišnjem izvješću Europske komisije o napretku zemalja kandidata. Prema ocjeni Komisije, Hrvatska je u ovoj godini ojačala vladavinsku demokraciju i prava, ostvarila makroekonomsku stabilnost i željeni gospodarski rast, baš kao i one, dosad najosjetljivije – političke kriterije, koji u prijevodu podrazumijevaju suradnju s Haaškim sudom, odnos prema srpskoj manjini i povratku srpskih izbjeglica. I što sad znači takva dijagnoza, i ocjena koja je svojom visinom iznenadila mnoge, navikle na stroge kriterije i sitničavost briselskih izvjestitelja? Pa to prije svega znači da EU ima velik politički problem kad je riječ o našim istočnim susjedima – BiH, Srbiji i Kosovu – iz kojeg ne vidi izlaz. Uniji trebaju dobiti vijesti i dobiti primjere iz regije, pa je odustala od politike kažnjavanja najboljeg u razredu na političkim kriterijima, što je dosad, upravo prema Hrvatskoj, često činila.

Dakle, politička korektnost Hrvatske sad nije upitna, njezin put u EU je strogo trasiran, mora riješiti klasične boljke postkomunističkih zemalja – neefikasnu javnu upravu, koja služi samoj sebi više nego građanima, korumpirano pravosuđe i korumpiranu državnu administraciju, koja je jezgra korupcije kao društvene bolesti. Ukratko, pred budućom vladom je zadaća da promijeni državu iznutra, uključujući i sebe. Riječ je, EU zahtijeva ono što očekuje i većina hrvatskih građana i što obećava svaki političar – barem dok ne dođe na vlast.

U kojoj mjeri sad već izvjesni ulazak u EU može biti rješenje za Hrvatsku? Čak i uz duboku unutarnju krizu kroz koju prolazi, uza sve dileme o budućem izgledu i ustroju, položaj u EU je za Hrvatsku ugodniji i prosperitetniji od ostanka izvan toga društva. No sam ulazak u klub ne mijenja automatski nedostatke novog člana. EU propisuje svojim članicama obvezujuća pravila ponašanja, ali ona ne može biti nadomjestak za nepostojanje vlastitoga razvojnog koncepta. Stoga je opasno stajalište kojim se često služe domaći političari reklamirajući pristup EU: ‘Nakon ulaska nikom nije bilo lošije’. Osim što je sama ocjena diskutabilna, problematičan je takav pristup članstvu – ni nakon ulaska u EU nitko drugi neće osmisli hrvatsku razvojnu strategiju, ne učini li to sama. Ali će nadzirati da se to odvija u skladu s pravilima EU.

Među deklariranim prioritetima EU je stvaranje društva znanja, odnosno stvaranje zajedničkog prostora visokog obrazovanja. To je i motto više hrvatskih političkih stranaka. Ali za što uopće obrazujemo ljude ako nemamo razvojnog koncepta? I o kojem društvu znanja govorimo ako još imamo (poslijediplomskih) studija na kojima profesori posve zaostaju za duhom vremena pa tako, primjerice, još iz skripti nisu izbacili kliničku razmjenu sa Sovjetskim Savezom kao način plaćanja u međunarodnoj trgovini? EU ističe i zaštitu okoliša, kao jedan od prioriteta razvojne strategije članica i razvija niz mehanizama za njenu provedbu. Ali proglasivši ZERP još nismo dovoljno posegnuli za argumentacijom ekološke zaštite Jadrana od ispuštanja balastnih voda koja je posve u skladu s EU politikom i njezinim projektima. Radije smo se usredotočili na ograničenja ribarenja za talijanske ribare, što godi uhu domaćih ribara, ali tako formulirano stvaranje protivnika na talijanskoj (i slovenskoj) strani, koje su politički jača strana u tom sporu. Da bi Hrvatskoj kao budućoj članici u EU bilo uistinu bolje – treba joj znanja. Prvo – trebala bi znati što uistinu želi. Drugo – znati kako to postići u sklopu legislative EU. Ni u jednom od ta dva zahtjeva još nijedna dosadašnja vlada nije bila uvjerljiva.