Brojna su istraživanja potvrdila da pojedinac može biti izložen nasilju tijekom cijelog života, unutar obitelji, u školi, na radnome mjestu, u staračkom domu, bolnici. Svatko od nas može postati zlostavljač, kao što i svatko može postati žrtva. Na toj činjenici staroj koliko i svijet suvremena znanost identificirala je mobbing. Pojava mobbinga, iako je moguć i u obitelji i u svim društvenim odnosima, uglavnom se povezuje s radnim mjestom i sve većim stresom na poslu. Nema sumnje da je riječ o vrlo ozbiljnom problemu, no kao što se danas obično događa, i mobbing je postao nešto poput trenda, nešto o čemu se mnogo piše, ali često nekritično i vrlo tipizirano. Uvijek je naime riječ o zaposlenima koje zlostavlja nadređeni i žrtva je uvijek neupitna.
Međutim, pod mobbingom se može plasirati i nešto što nije mobbing. Naime, ‘mobbing’ se može pojaviti i u suprotnom smjeru od očekivanog, od ‘podređenoga ka pretpo- stavljenome’. Primjerice, tajnica koja kaže da je direktor seksualno uznemirava, dok on to negira. Znamo da negiranje nipošto ne znači da je osoba u manjoj mjeri zlostavljač, ali pitanje je što u situaciji kada doista nije riječ o zlostavljaču i kad žrtva nije žrtva? Naime, vratimo li se svome primjeru, možemo pretpostaviti nekoliko mogućih objašnjenja: tajnica ili ‘žrtva’ zapravo je nedovoljno efikasna na svome radnom mjestu i teško se nosi s upućenom joj kritikom pa je u želji da izbjegne loše posljedice neobavljenoj radnom zadatka, osobito ako se to učestalo ponavlja, izlaz viđela u ‘mobbingu’.
Druga je moguća pretpostavka da je zapravo riječ o izvlačenju svojevrsne sekundarne dobiti iz cjelokupne situacije, primjerice stjecanju popularnosti, mogućnosti ostvarivanja materijalne naknade i sličnog. Treća je moguća pretpostavka da se ‘mobbing’ koristi kao način i obrana od osjećaja osobne neuspjehnosti i nedovoljne profesionalne kompetentnosti, kako bi se sačuvala slika o sebi kao o uspješnoj osobi, čemu u određenoj mjeri svi težimo. Psihološke posljedice vezane uz proglasaivanje nekoga zlostavljačem (a on to nije) teške su i dugotrajne, identične onima žrtve izložene mobbingu. Mobbing naime treba promatratiti u širem kontekstu, što se ponekad u praksi zaboravlja ili zanemaruje. Važnu ulogu u prepoznavanju znakova mobbinga mogu imati i naša osobna uvjerenja. Je li nam ‘prihvatljivije’ da direktor bude zlostavljač, a tajnica žrtva ili obrnuto?
Da bi se spriječila zlouporaba mobbinga kao načina ostvarivanja dobiti od strane žrtve, važno je prepoznati i što jasno odrediti pojam. Mobbing nije zaseban dijagnostički entitet, ali u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti MKB 10 postoje neke odrednice kojima bi se mogao označiti. To su, primjerice, ugroženost od gubitka namještenja, stres zbog preopterećenosti poslom, neslaganje s poslodavcem i kolegama. Zasad ne postoji posebna dijagnostička kategorija za mobbing, pa se u slučaju navedenih smetnji za žrtve mobbinga u kliničkom radu najčešće postavljaju dijagnoze poput poremećaja prilagodbe i posttraumatskog poremećaja. Lako neki autori smatraju da se mobbing u većini slučajeva lako prepoznaje, on ponekad može ostati dulje neprepoznat, naročito kad je riječ o tankoj niti koja razdvaja ‘rukovođenje čvrstom rukom’ i ‘mobbing’. Razumijevanje aktualne situacije i fenomena mobbinga iziskuje pomno razmatranje cjelokupnog šireg konteksta osobe i ukupnosti svih relevantnih činitelja u danom trenutku. Činjenice prije svega treba sagledati unutar konteksta u kojem se zlostavljanje odvijalo, pri čemu je nedopustivo olako zaključivanje o tome tko je ‘žrtva’, a tko ‘zlostavljač’.
Naročito treba obratiti pozornost na simulaciju mobbinga radi stjecanja sekundarne dobiti. U nekim situacijama mobbing se može zlorabiti kako bi osoba ostvarila neki svoj cilj. O tome svjedoče i svjetska iskustva procjene nematerijalne štete uzrokovane mobbingom. Još boljem rasvjetljenju problema svakako pridonosi jasno formalno pravno određenje pojma kao metode kojima se fenomen može zahvatiti radi daljnje djelovanja.
