Piše: Lidija Kiseljak

Projekt je koncipiran kao vertikalni klaster u kojemu bi tri domaće šećerane osnovale novu tvrtku koja bi bila glavni investitor u tvornicu. Postigne li se dogovor, gradnja tvornice počela bi već sljedeće godine.

Tri domaće šećerane Viro, Sladorana i Kandit Premijer trenutačno pregovaraju o strukturnom prilagođavanju domaće proizvodnje šećera da se u srednjem roku dio proizvodnje šećerne repe kao sirovine usmjeri u proizvodnju bioetanola u novu tvornicu u Županji. Investor u tvornicu bila bi nova tvrtka koju bi zajednički osnovale tri šećerane. Trenutačno postoji ideja da se ta nova tvrtka zove Hetanol. Razvojni i organizacijski koncept proizvodnje bioetanola u Hrvatskoj, koji je, navodno, i inicirala jedna šećerana, razrađen je u predinvesticijskoj studiji koju su šećerane naručile od Ekonomskog instituta u Zagrebu.

U sklopu ukupnoga razvojnoga programa predviđena su zapravo tri projekta: organiziranje zajedničke ratarske proizvodnje u kooperaciji, tehnološki suvremena i ekološki prihvatljiva industrijska prerada šećernih i škrobnih sirovina u šećer, bioetanol i stočnu hranu te nova organizacija sustava distribucije i prodaje proizvoda. O konkretnim financijskim ulaganjima i strukturi izvora financiranja još se ne želi govoriti jer je riječ o veoma složenom projektu, pregovori o njemu još su u tijeku, a ishod nepoznat. Osim toga, šećerana Viro u službenoj je kotaciji Zagrebačke burze pa se svaki podatak vezan uz njezinu poslovanje i razvojne planove treba najprije predočiti vlasnicima i potencijalnim investitorima da bi se izbjegla nepotrebna nagađanja.

Odluka o usmjerenu dijela šećerne repe u proizvodnju bioetanola donesena je zbog dva glavna razloga. Prije svega, već izrađene studije vezane uz područje energije pokazuju da će Hrvatska u nekoliko godina biti energetski ovisna zemlja ne naprave li se određeni koraci u restrukturiranju koji bi to ublažili. Također, u sljedećem se razdoblju očekuje smanjenje poticaja za uzgoj šećerne repe i proizvodnju šećera. Uzme li se u obzir i ratificirani Protokol iz Kyoto, koji predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova u zraku, i europska energetska strategija proizvodnje biogoriva kao dugoročno usmjerenje, potencijalna realokacija kapitala u proizvodnju bioetanola pokazuje se kao novi razvojni iskorak hrvatskih šećerana i gospodarstva u cjelini.

Dakako, razgovori između triju domaćih šećerana nisu jednostavni jer je riječ o velikom investicijskom pothvatu koji bi šećerane trebale zajedno poduzeti, prema planu, već od sljedeće godine. Projekt je zamišljen u obliku vertikalnoga klastera u kojem koji bi trima šećeranama glavni projekt bila gradnja tvornice bioetanola u Županji koja bi počela, ako se dogovori postignu, već sljedeće godine, a proizvodnja bi bila omogućena za četiri godine. Nova tvrtka koju bi osnovale tri hrvatske šećerane vodila bi brigu ne samo o investiciji u tvornicu bioetanola u Županji nego i o kooperaciji u ratarskoj proizvodnji zbog osiguranja sirovina. No može se očekivati da bi se, uz tri šećerane, kapital za novu tvornicu mogao tražiti i od drugih investitora.

Proizvodnja biogoriva u zemlji prema predloženom projektu podrazumijevala bi racionalno korištenje ratarskih površina. Zato se predviđa da se za proizvodnju koriste neobrađene oranic i ugari da bi se smanjili mogući negativni učinci alternativnoga korištenja zemljišta koji bi mogli prouzročiti povećanje cijene hrane, što se najčešće spominje kao prijetnja kad je o proizvodnji bioetanola riječ. S obzirom na to da tehnički projekt nije završen, za sada nije poznato o kojoj bi veličini neobradenoga zemljišta za uzgoj šećerne repe bila riječ i hoće li se možda kombinirati domaće oranice s uvozom šećernog sirupa izvana. Budući da se proizvodnja biogoriva znatnim dijelom oslanja na ratarsku proizvodnju i kooperaciju, autori predinvesticijske studije predlažu da se i kooperantima ponudi suvlasništvo u novoj tvornici bioetanola. Tako bi bili dvostruko motivirani: s jedne strane kao proizvođači sirovina koji poštiju plodored jer imaju periodički siguran plasman svojih proizvoda, a s druge strane kao vlasnici koji se brinu da se njihovi suvlasnički ulozi profitabilno iskorišću, odnosno da se povećava tržišna vrijednost nove tvrtke.

Autori, nadalje, ističu potrebnim zakonski normirati međunarodni tehnološki standard i kvalitetu biogoriva, što podrazumijeva i utvrđivanje odnosa cijena biogoriva i fosilnih goriva, i misle da bi u dugoročnom razdoblju cijena biogoriva trebala biti konkurentna, odnosno bar jednaka cijeni fosilnih goriva. Da je veća, njezina proizvodnja ne bi imala smisla, tvrdnja je koja se podupire i na svjetskom tržištu. Naime, sve veće svjetsko opredjeljenje za proizvodnju biogoriva iz ratarskih kultura potiču ne samo sve naprednija tehnološko-tehnička rješenja nego i stalni rast cijena fosilnih goriva.

Autori smatraju i da proizvodnja biogoriva može rezultirati različitim učincima na ruralni razvitak, energetsku neovisnost i čovjekov okoliš. Konkretni gospodarski učinci bili bi vidljivi u smanjenju uvoza energenata, poticaju razvoju poduzetnika u poljoprivredi i industriji, racionalnom korištenju ratarskih površina u definiranom plodoredu, smanjivanju proizvodnih troškova, restrukturiranju šećerana i povećanju iskorištivosti kapaciteta. Društveni bi, pak, učinci bili vidljivi, smatraju autori, u većoj sigurnosti opskrbe energentima, novoj zaposlenosti, racionalnoj uporabi resursa, razvoju tržišta ratarskih proizvoda, smanjenju emisije stakleničkih plinova, smanjenju količine otpada i internalizaciji troškova i koristi.

I provedena SWOT analiza potvrđuje da su snage i prilike nove tvornice bioetanola jače od slabosti i prijetnji. Naime, kako se navodi u predinvesticijskoj studiji, racionalno je očekivati da cijena fosilnih goriva neće padati. Budući da će ratificirani Protokol iz Kyoto uvjetovati smanjivanje emisije stakleničkih plinova, jačat će politička i institucionalna potpora proizvodnji bioetanola.