Projekt Zagrebačkog pročistača još vuće repove, a već dobiva nastavak u spalionici OTP

Potraj rujna, puštanjem u pogon pročistača za vodu u Zagrebu izazvana je smutnja među poreznim obveznicima u vezi s cijenom. Iako su mediji objavili podatak o 240 milijuna eura, na dan otvaranja čule su se dvije izjave. Jedna je došla od koncesionara Zagrebačkih otpadnih voda (ZOV), u kojem su njemačke tvrtke WTE Wassertechnick i RWE Aqua s udjelom od 97 posto te s tri posto Vodogradnja u vlasništvu Grada Zagreba. Prema ZOV-u, pročistač je koštao 250 milijuna eura, a zagrebački gradonačelnik Milan Bandić rekao je da je riječ o 260 milijuna eura. No, koja god suma bila uzeta u obzir, jasno je da je riječ o velikom i profitabilnom poslu u koji su ušle te njemačke kompanije.

Posao s pročistačem je najkolonijalniji ugovor u Hrvatskoj ikad potpisan. Bandić je ugovor tako uredio da građani i tvrtke, osim potrošnje vode, plaćaju i uslugu pročistača. Činjenica je da koncesionar ZOV fakturira uslugu pročistača gradskoj tvrtki Vodovodu i odvodnji, koja to mora platiti ZOV-u bez obzira na to je li sama naplatila svoju uslugu – kaže Tomislav Jelić, vijećnik u Skupštini Grada Zagreba. Iskustva su pokazala da su u slične projekte u tranzicijskim zemljama uvijek ulazile institucije koje su pravile prostor multinacionalnim kompanijama, poput Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD).

Svjetska banka i EBRD donirali bi gradovima sredstva za angažiranje konzultanata čiji je zadatak bio da analiziraju stanje vodoopskrbnih sustava i predlože mjere. Savjetovalo bi se uključivanje neke jake kompanije iz vodoopskrbe, a Svjetska banka i EBRD odobrili bi zajmove na temelju planova koje bi izradili konzultanti. Time je bio otvoren put velikim multinacionalkama koje su dobivale koncesije ili potpuno privatizirale vodovod, a voda bi u pojedinim gradovima poskupjela od tri do čak sedam puta. Svaki takav projekt bio je popraćen maksimalnim isključivanjem javnosti.

Velike su korporacije zainteresirane za velike sustave, ali njihove tvrtke kćeri zainteresirane su i za manje. Veliki žele imati apsolutni monopol. Imaju modele naplate od gradova i općina, a ne od korisnika. Cijena vode kod njih uvijek raste zbog rekonstrukcije i saniranja sustava i nije vezana uz količinu potrošene vode – kaže Ivan Kolovrat, voditelj sektora korištenja u Hrvatskim vodama.

Kod nas su primjeri EKO – Kaštelanski zaljev u vezi splitskog vodovoda, za što je potpisan zajam sa Svjetskom bankom i EBRD-om, uz asistenciju HBOR-a, vrijedan 36 milijuna kuna i studija koju je predstavila RWE Aqua zadarskom Gradskom vijeću o zbrinjavanju otpadnih voda i opskrbi grada pitkom vodom.

Za razliku od komercijalizacije vodovoda, najveći posao održan je u Zagrebu ugradnjom Centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Grada Zagreba (CUPOVZ). I tu se pojavljuje EBRD, ali i njemačka banka Kreditanstalt für Wiederaufbau, ponovo RWE Aqua kao članica ZOV-a, i novi akter, njemački WTE Wassertechnik.

I taj je posao išao istom šablonom. Još 1996. osnovan je ZOV, a u Zagrebu počeo djelovati i Municipal and Environmental Infrastructure (MEI), EBRD-ov tim za infrastrukturu na području komunalnih djelatnosti i ekologije. Prema ugovoru iz 2000. ugradnja pročistača trebala je koštati 180 milijuna eura, ali se cijena s vremenom popela do Bandićevih 260 milijuna. Da bi se riješio problem Novog Zagreba, tada je odlučeno da se uz cijevi s fekalijama i ostalim vodenim otpadom sagradi i Domovinski most, kad već prelazi preko Save do pročistača. Od potpisivanja ugovora do završetka radova projekt se izmijenio 30-ak puta. Uz dekorativnu rasvjetu vrijednu 1,3 milijuna eura i bojanje ograde od 200 tisuća eura, koja je izmijenjena da se na nju ne može popeti, pojačavala se armatura, bilo je promašaja spoja na prilazne ceste, a odlučeno je da se i proširi kapacitet pročistača.

Cijela priča je mijenjana ad hoc, kako se ukazala potreba ili se netko dosjetio, a što je dizalo cijenu. Pritom je javnost vrlo malo znala o tome, a i kada je podizana naknada za pročišćavanje voda, prešućivane su izmjene projekta. Koncesija za pročistač dodijeljena je na 28 godina, a procjenjuje se da će koncesionar za to vrijeme izvući više od 700 milijuna eura. S druge strane, upitno je kakve je garancije ponudila tvrtka SHW/RWE Umwelt Aqua Vodogradnja d.o.o. Njen je temeljni kapital samo 20 tisuća kuna, a dug prema Industrogradnji, koja je sagradila Domovinski most, iznosi 14 milijuna kuna. Industrogradnja je ovih dana, nakon opetovanih pregovora i upozorenja, tužila ZOV i bit će zanimljivo vidjeti, dobije li na sudu, na koji način će dug naplatiti.

Je li time tvrtka RWE završila svoje poslove? Kako kaže Damir Begović, nekadašnji savjetnik Uprave Holdinga RWE, bila je određena promocija projekata Holdinga RWE u Hrvatskoj, Bugarskoj i bivšoj Jugoslaviji.

Kako je promijenjena Uprava 2004. godine, nastao je zastoj i RWE se više okrenuo prema Španjolskoj i Portugalu – kaže Begović.

Koliko mi je poznato, RWE Aqua, osim u Zagrebu, kod nas nije radila ništa obimnije. Osim toga, mislim da je RWE općenito odustao od svih projekata vezanih uz vode i prepustio to svojoj bivšoj kćeri Thems Water – kaže Bojan Zmaić, ugledni hrvatski stručnjak za vode.

Čini se da je posao s vodom za sada stavljen ad acta, jer je prema aktualnoj, nedavno prihvaćenoj strategiji vodnoga gospodarstva, kako ističe Zmaić, privatizacija moguća samo na razini usluga, dok vlasništvo nad resursima ne može biti predmet privatizacije. Ipak, da nije sve gotovo u vezi s angažmanom RWE-a može ponovo potvrditi primjer zagrebačkog pročistača. Javnost i ovaj put malo zna, ali, kako kaže Begović, ono što je ostalo nedoređeno u tom projektu je da nije napravljena spalionica, jer će pročistač s vremenom generirati otpadne tvari koje će se morati spaljivati.

To je točno, ali gradnja spalionice je potpuno drugi projekt, koji će raditi Grad Zagreb i nema veze s nama. Kad je u pitanju RWE, ne mogu govoriti u njegovu ime, ali čuo sam da je zaintere-siran – kaže direktor Vodogradnje Ante Pavić.

Iz zagrebačkog ureda za gospodarstvo dobili smo potvrdu da je 9. listopada Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva dostavljena Stručna podloga za lokacijsku dozvolu gdje se tražila lokacijska dozvola za gradnju spalionice otpada. Iako je Lider insistirao da se navedu tvrtke koje su do sada pokazale interes, dobili smo neodređen odgovor da su interes za gradnju do sada pokazale tvrtke iz Njemačke, Francuske, Italije, SAD-a, Japana i Austrije.

Iza cijele priče stoji zapravo RWE! Kći kćeri RWE-a, austrijska tvrtka SHW, konzultant je i projektant spalionice. Ona će na kraju ponovo dovesti RWE i u taj projekt, donijet će zastarjelu tehnologiju koju bi inače bacila i nakon par godina mi ćemo je se morati riješiti – kaže Jelić.

Zanimljivo je da će se spalionica graditi blizu pročistača, tako da za razliku od Pavića Jelić misli da je projekt spalionice nužno vezan uz njega. S druge strane, glavni akteri su isti, a zanimljivo je da je na prvoj sjednici Povjerenstva za izbor projektanta objavljeno da je SHW imao najbolju ponudu. No, na drugoj sjednici ista je cijena skinuta za čak 600 tisuća eura jer navodno u SHW-u nisu dobro zbrojili troškove projekta. Kako kaže Jelić, cijela je priča bila vrlo sumnjiva, jer SHW izgleda nije imao najbolju ponudu, pa se to moralo nekako korigirati na drugoj sjednici. A da nije sve bilo bezazleno govori i podatak da je takva odluka umalo izazvala i međudržavni skandal. Naime, 2006. godine, prilikom posjeta francuske delegacije Hrvatskoj, izraženo je veliko nezadovoljstvo upravo tim natječajem.