Planiramo osvojiti regiju s ekokućama

Tvrtka Azelija osnovana je 1990. i tada je registrirala dvije djelatnosti – informatički inženjering i međunarodno otpremništvo. Razgovor o njoj s njezinim vlasnicima Marijom Šutilom i Durom Smerečinskim protekao je u ležernu i šaljivu tonu. Kao što kažu, možda je to i sudbina, jer tvrtku su osnovali 1. travnja. – Godine 2000. podijelili smo tvrtku po djelatnostima, na Azeliju Zagreb, kojoj je direktorica Šutila i koja se bavi međunarodnim otpremništvom, i Azeliju Bjelovar, registriranu za projektiranje i izvedbu informacijskih sustava, koju ja vodim. Međutim, nastavili smo po starom, vlasnički udjeli ostali su isti, kao i položaji u poduzeću – kaže Smerečinski.

Prihodi su 2006. bili 85 milijuna kuna, što je bio rast u odnosu na 2005., kad su bili 70-ak milijuna kuna.

U djelatnosti informatičkog inženjeringa tvrtka je na IDC-ovim listama dvaput bila druga u Hrvatskoj, a u međunarodnom otpremništvu sa svojih je 400 komitenata, prema klasifikaciji HNB-a, svrstana u najkvalitetniju, grupu A. Kolege iz propalog poduzeća naziv Azelija zadržali su kao poveznicu da bi pokazali kontinuitet i postojanost tvrtke. Ali ne samo zato: kao što oboje u šali kažu, zadržali su i stare brojeve mobitela, što znači da nisu morali bježati od dužnika.

Početak je bio tipičan za devedesete prošlog stoljeća. Prije toga oboje su radili u SOUR-u Udruženje metalne industrije Bjelovar (UMIB), Šutila s dugogodišnjim iskustvom u Sektoru za vanjsku trgovinu, a Smrečinski kao direktor Službe za informatiku. – Marija je radila na carini i ondje je ispeka zanat. UMIB je rasformiran i željeli smo posao. Kolegica i ja upustili smo se u osnivanje tvrtke, a Marija se priključila nakon tri mjeseca. Počeli smo, zapravo, od nule – napominje Smrečinski.

• Ja ipak ne bih rekla da smo počeli baš od nule. Bili smo kreativni, imali smo dovoljno hrabrosti i znanja da počnemo. Dakle, počeli smo od nule kad je riječ o novcu, ali naše znanje i iskustvo ipak je bio kapital. Bili smo i mladi i htjeli smo se dokazati i zaraditi – kaže Šutila.

Kao što kažu, 90-ih se moglo lakše zaraditi, ali je bilo problema s naplatom. Regulativa, ako i jest bila solidna, nije se provodila, pa se moralo dobro paziti kako će se povući određeni potez. – Prvih dana znanje je bilo ograničavajući činitelj u smislu inicijative da bi se krenulo u biznis širih razmjera. Upravo je znanje izazvalo strah da se ne zaletimo. Kad se zna postupak, svjesni ste mogućih posljedica, što mnogi nisu znali pa su potrčali za novcem. Danas je ipak drukčije: znanje ne izaziva strah od posljedica, nego jamči veću sigurnost – kaže Šutila.

• Danas se tržište ipak nekako profiliralo, i mi smo ostali. Imamo partnere već 15 godina, pa čak i one s kojima smo radili otpočetka. Danas je lakše provjeriti bonitet, kultura poslovanja ipak je na višoj razini – kaže Smrečinski.

Svoju snagu vide u ljudima i tradiciji. Trenutačno imaju 70 zaposlenika, a Smrečinski kaže da njihovi radnici ne odlaze iz tvrtke. Zapravo je vrlo mala fluktuacija, pogotovo u špediciji, a ako zaposlenici i odlaze, odlaze iz informatičkoga sektora, čiji im zaposlenici dobivaju poslove u bankama ili drugim financijskim ustanovama. Šutila, pak, ističe da su navikli cijeniti znanje, odanost i korektnost, pa su u tu svrhu dijelili i nagrade ljudima koji rade u Azeliji.

Oboje, pola u šali, pola u zbilji, kažu da bi bilo mnogo lakše da nisu pokrenuli treću tvrtku. – Krenuli smo iz uslužne u proizvodnu djelatnost. Problem je u tome što smo za banke uvijek bili relativno mali korisnik. Danas nam za investicije trebaju mnogo više novca, ali naša povijest ne pokazuje dovoljno prometa, pa ne nailazimo na razumijevanje banaka. Njima apsolutno ništa ne znači to što uredno poslujuve već 17 godina, što nikad nikomu nismo ostali dužni, što su naši radnici zadovoljni – kaže Smrečinski.

• Upustili smo s EU proizvodnju iako ona u našem društvu nema visok status. Čak ni nadležne institucije ne nastoje više poraditi na tome. Proizvodnja je veoma važna jer je to osnovni ekonomski zakon za stvaranje nove vrijednosti. Usluge to nisu. Proizvodnja bi trebala biti prepoznata kao općedruštveno korisna – kaže Šutila.

Kao ilustraciju teškoća navode kako su se neki subjekti u procesu zadržali pravo da budu dominantni. Uz državu koja stvara propise banke također stvaraju svoje, što poduzetnika koči u investiranju. – Imali smo velike probleme u rješavanju kreditne linije jer banke priznaju samo zidane kuće u vezi s jamstvenim rokom. Kod nas se zakoni još tumače kako komu odgovara i na kraju po novno sve bude ispravno, a da ne kažem kako ne možemo ugovoriti kreditnu liniju za one koji žele kupiti našu kuću. Ovlašteni projektanti izrade projekt i procijene ga ovlašteni procjenitelji, ali sve se izjavlju u neprekidnom postupku. Na sreću, ljudi u Volksbanku našli su interes i razumijevanje pa se taj projekt počeo provoditi – kaže Smrečinski.

Uz te probleme Šutila i Smrečinski ističu da ni lokalna samouprava ne radi mnogo kako bi pomogla otvaranju novih radnih mjesta. Njihova tvornica u Brodu na Kupi, u Gorskom Kotaru, čezne za stručnim kadrom. U godinu dana proizveli su 10 kuća, a postavljeni su kapaciteti samo za jednu smjenu 30 kuća na godinu. Iduće godine plan je proizvesti 20 kuća. Iako je taj kraj bogat resursima, ističu Smrečinski i Šutila, lokalna vlast ne prepoznaje šansu u razvoju takve proizvodnje. Nema inicijative, a ni školovanja kadra koji je prisiljen otići u veće centre, pa će radnike možda morati potražiti u inozemstvu.

• Na tržištu svakako postoji potreba za takvim kućama i zato mislim da je šteta za nas. Ambienta i Drvo je prvo naš su start, treba iskoristiti taj ekotrend u svijetu. Cilj nam je stvoriti brend Azeliju drvenu kuću i ići u zemlje regije. S tim u vezi od Nove godine otvaramo svoje predstavništvo u Srbiji, a možda čak i tvrtku. Uz to naši planovi sežu i u EU, ali tek kad uskladimo propise – kaže Šutila.