Kraš je trebao biti odvažniji i u akvizicijama i u drugim oblicima povezivanja koji bi mu na regionalnom tržištu u znatno kraćem roku ojačali položaj, a sad je za to kasno. Tek se očekuje rezultat od najavljenoga prodora na rusko tržište, koje Nadan Vidošević posebno promiče.
Slatki Kraševi proizvodi i dalje ne uspijevaju zasladiti poslovne rezultate i dugoročnu perspektivu najjačega domaćeg konditora da bi se oni učinili dovoljno slatkim i investitorima. Iako ni ostali konditori nisu u osobitom fokusu ulagača, usprkos općoj euforiji na domaćoj burzi Kraš je, čini se, potpuno izašao iz njega. Tek su nedavni događaji oko zabavnoga parka Krašograda i proglašenja sadašnje lokacije na kojoj se nalazi Kraševa tvornica na zagrebačkim Ravnicama mješovitom poslovno-stambenom zonom uzbudale dionicu koja je zbog te vijesti nakratko blokirana.
- Ne odustajemo od projekta Krašograda, nego uskoro počinjemo graditi dio sadržaja, i to koliko nam garantrit postojeće tvornice dopuštaju. Tvornicu nećemo preseliti u sljedećih pet godina zbog zahtjevnosti projekta i iznimno velikih troškova preseljenja – kaže prokuristica Kraša Marica Vidaković.
Preseljenje je sastavni dio razvojnih planova kompanije i novih ulaganja, a konačna odluka o lokaciji tek će se donijeti. Hoće li na postojećoj lokaciji niknuti stanovi, Vidaković nije mogla precizno odgovoriti dok se ne završi kompletna studija, ali su, kaže, tražili da im sve opcije za ‘tržišno vrednovanje’ postojeće lokacije budu otvorene. Ulazak u stanogradnju za sigurno bi bio snažan impuls u jednokratnom podizanju profitabilnosti kompanije, ali analitičari smatraju da to ne bi bio dobar potez jer dugoročno ne donosi povećanje vrijednosti dionica niti diže zaposlenost i produktivnost.
Kraš iz godine u godinu bilježi stabilan organski rast unatoč kontinuiranom porastu uvoza. No iako se fizički pokazatelji proizvodnje i financijski rezultati povećavaju, činjenica da su te stope rasta vrlo skromne prije upućuje na stagnaciju nego na optimizam. Kraš je prošle godine zabilježio rast ukupnih prihoda od 4,5 posto (na 990 milijuna kuna), s time da su prihodi u zemlji porasli 2,1 posto (na 613,3 milijuna kuna), a oni od prodaje u inozemstvu 3,4 posto (na 325,4 milijuna kuna), te rast neto dobiti od 4,1 posto. Rezultati za prvo polugodište ove godine nešto su bolji pa, iako se stopa rasta ukupnih prihoda malo smanjila povećavši se 3,7 posto, izvoz je zabilježio rast od 11 posto, a dobit 10,7 posto. U Krašu naglašavaju da se ti rezultati postižu u uvjetima daljnjeg povećanja uvoza konditorskih proizvoda i smanjenja tržišnog udjela domaćih industrija. U 2006. uvoz je narastao novih 9,6 posto, udio uvoza u ukupnom domaćem tržištu povećan je na 57,5 posto, a takav se trend očekuje i dalje. Međutim, razlog Kraševa stagnacije, slaže se većina analitičara, nije toliko u uvozu koliko u internim slabostima. Kraš se nije strateški opredijelio i stao iza neke od svojih proizvodnih linija i od njih stvorio regionalni proizvod koji može generirati visoke stope rasta. K tomu, razina inovativnosti u kompaniji još je niska u odnosu na zahtjeve tržišta.
Zbog trenda rasta uvoza izgledi za znatniji rast prodaje Kraševih proizvoda u nekoliko sljedećih godina nisu veliki. Dobar potencijal rasta još Darko Radišić i Tomislav Jović, a prokuristicu Maricu Vidaković, koja je na to mjesto došla kao sindikalna povjerenica, zbog staža i energije uložene u kompaniji.
To povećanje cijena provedeno je prilično oprezno, no ostaje da se vidi kako će Krašev menadžment nastaviti upravljati neizbježnim rastom cijena strateških sirovina i kako će parirati globalnim kompanijama koje kontroliraju izvore sirovina i rade s golemim količinama. Žrtve će biti ili vlastita profitabilnost zbog povećanja troškova ili potrošači, a nije nebitno i na koju će kartu odigrati konkurencija. Krašu se mora priznati aktivnost u inoviranju postojećih proizvoda i lansiranju novih u postojećim kategorijama. Prošle je godine na tržište lansirano 45 novih proizvoda, premium grupa proizvoda Kraš 1911 i posve redizajniran asortiman čokolada Dorina. Ipak, ne može se pobjeći od dojma da kreatorima Kraševe strategije nedostaje hrabrosti za ozbiljnije iskorake u druge segmente koji bi mogli imati veći pozitivan utjecaj na poslovanje. Jedini je dio u Kraševoj strategiji koji je na tragu širenja biznisa u kompatibilne niše otvaranje čokoladnih barova i njihovo širenje u regiju. Čokobarovima, zasad otvorenima u Zagrebu, Opatiji i Banjoj Luci, a uskoro i u Skoplju, Kraš napokon ulazi u novi biznis koji bi trebao postati i poseban profitni centar.
U vlasništvu tvrtke trenutno je 40-ak trgovina, od čega 15-ak izvan Hrvatske, koje zahtijevaju temeljitu promjenu imidža, što podrazumijeva i ozbiljniju investiciju. Trećina od ukupnog broja trebala bi se preuređivati u čokoladne barove.
Najveći hrvatski proizvođač slatkiša i jedini koji u svom proizvodnom programu ima sve tri osnovne grupe konditorskih proizvoda – proizvode od kakaa, bombonske proizvode te kekse i vaflle – kao snažan adut u rukavu i dalje ima prepoznatljiv brend. Kao domaći lider s ambicijom prenošenja tog atributa na regionalnu razinu, gdje su njegovi proizvodi vrlo dobro poznati i prihvaćeni, Kraš je stoga trebao biti odvažniji i u akvizicijama i u drugim oblicima povezivanja koji bi mu na regionalnom tržištu u znatno kraćem roku ojačali poziciju. Osim akvizicije Tvorine keka i vafla Mira iz Prijedora 2003., koja se pokazala odličnim potezom, Kraš nije napravio nijednu akviziciju. Pregovaralo se s makedonskim Agroplodom, ali nije uspostavljena konkretna suradnja, a sada je za takve i slične aktivnosti u regiji već kasno. Na domaćem terenu nakon neuspješnog pokušaja ulaska u vlasničku strukturu osječkoga Kandita prije dvije godine Kraš se, na čelu s Nadanom Vidoševićem, u tom smislu posve pritajio. Doduše, od dugonajavljenog i prijeklo potrebnog okrumpnjavanja domaćih konditora, što je tvrtka zdušno zagovarala, zasad nema ništa, ali se i dalje očekuje da bi taj proces trebao predvoditi upravo Kraš kao najjači igrač. Tako bi se povećala konkurencija i operativna efikasnost svih domaćih proizvođača, no čini se da je i u toj industriji glavna zapreka udruživanju to što svatko želi nekog preuzeti, a sam nipošto ne želi biti preuzimačka meta. Tako se, u terminima SWOT analize, Kraševa prilika čini sve udaljenijom, a najveća opasnost, uvozna konkurencija, sve bližom i jačom.