Anketa internetskog portala Hrportfolio.com provedena uoči povrata novca od T-HT-a pokazala je da će 56 posto anketiranih nerealizirana sredstva uložiti u investicijski fond, 27 posto u dionice, 10 posto će novac vratiti ‘u čarapu’, a sedam posto još se nije odlučilo.
Dok god će se na burzama ostvarivati rekordni prihodi, koji se kreću između 50 i 80 posto na godinu, što se u stabilnoj ekonomiji postiže u jednom desetljeću, ostali dijelovi financijske industrije prilično će teško dokazivati kakve su koristi od ulaganja u njihov proizvod. Nakon što je T-HT otkrio da su građani likvidniji nego što se to može zaključiti iz svakodnevne knjige, financijska je industrija pojačala kampanju kako bi se dio toga kapitala spustio i na njihove račune. Guverner HNB-a Željko Rohatinski otkrio je da su građani podignuli iz banaka oko pet milijardi kuna uštede, što je prvi masovniji odljev depozita iz banaka uočen u posljednje vrijeme. Štednja se posljednje dvije godine znatno povećala, što je bankarima poslužilo kao odlična zamjena za skupe inozemne kredite. Otvoreni investicijski fondovi u rujnu su pretrpjeli ‘samo’ 40 milijuna kuna gubitka, ali taj je gubitak višestruko nadoknađen nakon 12. listopada, kad je vraćen višak novca od T-HT-a i kad su zapažene veće uplate građana u investicijske fondove. Otvoreni će investicijski fondovi biti najveći dobitnici ulagačke euforije koja je zahvatila srednji sloj jer svi koji nešto znaju o tom poslu sugeriraju početnicima da novac povjere stručnjacima i prate kolike prinose ostvaruju fondovi u koje su uložili.
Oni koji su ovih dana pokušali glumiti Soroša izgubili su poprilično novca jer osim likvidnih i iskusnim ulagačima dobro poznatih dionica, koje su poletjele od 20 do 50 posto, velike skokove i padove, a s njima i gubitke, iznijedrile su i nelikvidne dionice (Croatia Airlines npr.), zbog čega je intervenirala i Hanfa. Bude li još takvih slučajeva, tek će tada ljudi shvatiti težinu upozorenja da nikad ne treba sva jaja držati u istoj košari. Profesionalni savjetnici reći će uvijek da imovinu treba disperzirati na više strana da bi prinosi bili postojaniji, ali i rizici od mogućih potresa manji. Burze su gore od djece, dovoljno je da se jedna od njih zakašlje, kao što se to sada događa Amerikancima, pa da gripa zahvati sve ostale. Koliko je tržište ovisno o kojekakvim halo-efektima, vidi se i na primjeru zagrebačke stanogradnje, gdje su neki dijelovi grada preko noći prestali biti zanimljivi investitorima zbog nekoliko ekscesa u gradnji. Ulaganje u nekretnine bilo je proteklih desetak godina jedan od isplativijih pothvata jer su cijene nekretnina rasle desetak posto na godinu.
Dosta nepouzdana statistika na tom području tvrdi da se rast nastavlja i dalje, a nedavno istraživanje Ekonomskog instituta vezano uz prilagodbu s EU potvrdilo je taj trend. Institut kaže da će cijene nekretnina do ulaska u EU rasti četiri posto brže nego što bi rasle da ulaska nema, a prema iskustvu iz prijašnjih krugova proširenja skokove treba očekivati i nakon ulaska u EU. Osim domaćeg stanovništva potražnju i cijene guraju stranci, pojedinci ili tvrtke, koji Hrvatsku otkrivaju kao još relativno jeftinu destinaciju odličnoga geografskog položaja, povoljne klime i ležernoga životnog stila. Nedavno je na primjer u Zagrebu otvoreno predstavljanje arapsko-francuske investicijske banke UBAF, a njezini su čelnici istaknuli da su izabrali Zagreb kao centar Jugoistočne Europe jer ima odličnu geografsku poziciju i iz njega se za sat-dva brzo može doći u bilo koji dio regije.
Stručnjaci za nekretnine kažu da je posljednja dva mjeseca popustilo zanimanje građana za ulaganja u stan kao investiciju jer se kompletan kapital preselio na burzu, koja je već postala odskočna daska za stvaranje novoga srednjeg sloja u Hrvatskoj. Širi se krug građana koje u žargonu zovu stalnim igračima na burzi, kojih već ima desetak tisuća. Investicijski su fondovi na sebe vezali 30-ak milijardi kuna, i to s malim ulagačima kao najbrojnijom i najpostojanijom klijentelom. Banke drže oko 70 posto udjela u hrvatskom financijskom sektoru, međutim, indirektno to je i više jer to je i iza velikog broja drugih igrača na tržištu: leasing društava, fondova, osiguravatelja i štedionica. Banke su se tako organizirale da jedan proizvod prodaje drugi, da biste dobili kredit, nužna je polica osiguranja, da biste kupili dionice, morate se koristiti njihovim brokerom i slično, što je i logično jer nije uzalud nastala narodna poslovica da para stvara paru.
Kamate na štednju u hrvatskim bankama posljednjih su mjeseci skočile do šest ili čak sedam posto za posebne iznose i akcije. Posebno se potiče štednja u kunama, pa se već sada procjenjuje da bi iduće godine vrijednost kunske štednje mogla dostići štednju u eurima i drugim devizama. Bankama se zbog restrikcija HNB-a više isplati davati i šest posto kamata na štednju (jer uz inflaciju od gotovo četiri posto, što je posljednji službeni podatak, manje ne bi ni smjele) nego posuđivati novac u inozemstvu, na što se plaćaju visoki nameti. Ulagačima koji nisu skloni velikim rizicima ili pak koji raspolažu većim količinama kapitala, zanimljiva su i ulaganja u komercijalne zapise i obveznice poduzeća. To su kratkoročni i dugoročni krediti kojima se trguje na burzi, a njihovim vlasnicima donose kamate nešto veće od oročene štednje. Građani mogu kupiti i obveznice građana i države, odnosno njihove dugove, kojima se također trguje.
