Zašto nema kvalitetnih gospodarskih fotografija?

Fotografije na temu gospodarstva među najbrojnijim su snimkama profesionalnih fotografa i fotoreportera, ali se ne mogu pohvaliti nekom izuzetnom kvalitetom, a posebno im nedostaje originalnosti. Jedna analiza (prošlogodišnji sajam Photokina u Kölnu) pokazala je da takve fotografije uglavnom ne ostavljaju dublji dojam ni na publiku.

Njemački poslovno-financijski dnevnik Handelsblatt raspisao je već u nekoliko navrata javni natječaj za najbolje fotografije iz područja privrede, a upriličena je i zanimljiva panel-diskusija u vezi s razlozima zbog kojih je tako malo dobrih fotografija iz tog područja.

Snimke iz gospodarstva i čelnih ljudi u tom segmentu koje se objavljaju u novinama ili časopisima, na zidovima kompanija ili u drugim medijima pate od vizualne jednoličnosti te ponavljanja uvijek istih pokreta i položaja. Tu nije riječ samo o menadžerima; takve su slike i u godišnjim izvješćima kompanija, u newsletterima, kalendarima, na internetu i u različitim ekonomskim brošurama. Tek rijetke fotografije odišu posebnom vizualnom individualnošću. Ukratko, ispada da su gospodarske fotografije, s jedne strane, unosan, ali, s druge, slabo priznat segment profesionalnih fotografija.

Nema pravih odgovora na pitanje zašto je tomu tako i gdje leže uzroci takvog odnosa prema vrijednoj fotografiji. Ipak, nameću se neka pitanja: jesu li čelnici privrednih kompanija neodlučni u prihvaćanju novoga govora slike, suprotno mainstreamu koji upravo potiče i traži novo? Nedostaje li profesionalnim fotografima stvaralački poriv i volja, jer i sami omladavaju privrednu fotografiju? Zašto naručitelji tih fotografija prečesto ‘žrtvuju’ neosporne atraktivne mogućnosti vizualne proizvodnje svojih proizvoda, ljudi i usluga, svoga imidža i korporativne kulture?

Gospodarstvo u medijima treba vizualitet kako bi se goli brojevi i činjenice inscenirali u ugodnijem ambijentu i učinili razumljivijim i prihvatljivijim. No, još uvijek premašno medija postavlja takve zahtjeve. Pokazuje se da nedostaje potrebno povjerenje u novo i oprez od napuštanja ‘utabanih staza’. S druge strane, i profesionalni fotograf kao da se sustežu u traženju novih mogućnosti kako bi ekonomsko procese slikovno prikazali zanimljivije i pogodnije u procesu dinamične komunikacije, znakovite upravo za to područje.

Očigledno, naručitelji i posloprimci, gospodarstvo i fotograf, još nisu otkrili potrebnu kritičnu masu zajedničkih interesa. Konkretni primjeri vrhunskih majstora privredne fotografije (Albert Renger-Patzsch ili Reinhard Wolf u Njemačkoj) pokazali su da gospodarstvo i estetika, fotografija individualnost usprkos ustaljenim motivacijskim standardima, mogući ruku pod ruku.

U zaključcima spomenute analize stoji da ‘fotografija jest i ostaje najvažniji medij za prikazivanje gospodarskih kretanja prema javnosti i unutar kompanija, ali je nepravdno izrazito zapostavljena.’ Ostaje da vidimo kako će se taj proces međusobnog približavanja interesa odvijati i hoćemo li izazivati iz jednoličnosti, bezidejnosti i određenih šablona kad je riječ o fotografijama koje prikazuju vrijedne motive.

Imam jednu dionicu, i želim da se čuje moj glas. Da nije došlo do rezanja paketa T-HT-a, na skupštini dioničara T-HT-a ovim bi riječima moglo zavapiti 150 dioničara koji su namjeravali kupiti samo jednu dionicu toga telekomunikacijskoga diva. Teoretski gledano, oni bi zaista mogli doći na skupštinu i tražiti riječ, ali kad bi na red došlo dizanje ruku, njihovi bi glasovi bili posve irelevantni. Stotinu i pedeset glasova naspram 81,888.385 glasova! Kao i u svakoj demokraciji, većina bi prevladala.

Za razliku od političke demokracije u kojoj veći broj osoba odlučuje, u dioničarskoj se demokraciji broj glasova određuje razmjerno udjelu u kapitalu (prema broju dionica), tako da jedna osoba može preglasati i više stotina drugih. Ipak, manjinski dioničari u nekim slučajevima mogu zadati glavobolje glavnom dioničaru. Prema hrvatskom zakonodavstvu dovoljno je da manjinski imaju više od pet posto glasova da mogu pobijati odluke većinskog dioničara. No, znači li to da su mali dioničari u Hrvatskoj dobro zaštićeni? Mogu li se oni zaista obraniti od većine? Koja su njihova prava?

Akademik Jakša Barbić smatra da Hrvatska ima najviši standard zaštite prava malih dioničara, što argumentira činjenicom da su odredbe koje se odnose na zaštitu prava malih dioničara u naš Zakon o trgovačkim društvima prenesene iz zakonodavstva zemalja koje u tom dijelu imaju visoke standarde, osobito u Njemačkoj.

• Jednom sam pripremao stručni članak za savjetovanje pravnika u gospodarstvu u kojemu sam uspoređivao 15-ak svjetskih zakonodavstava i po razini zaštite prava malih dioničara nisu bili ispred nas. Mi imamo vrlo visoku zakonsku zaštitu prava dioničara. Pod jednakim uvjetima svi imaju jednaka prava i tu nema izuzetaka, a mnoga su prava navedena u pojedinim odredbama Zakona o trgovačkim društvima, samo taj zakon treba znati i razumjeti – naglasio je Barbić.

Osnovna su prava svih dioničara, pa i malih, pravo da biraju i budu birani u organe društva. Imaju pravo prisustvovati glavnim skupštinama i drugim dioničarima iznositi svoje prijedloge u vezi s poslovanjem, imaju pravo na informacije o d.d.-u i o rezultatima poslovanja kao i pravo na dividendu. Mogu zalagati i prodavati svoje dionice.

U Zakon o trgovačkim društvima ugrađene su i brojne mjere zaštite malih dioničara. Primjerice, propisana je obveza sazivanja glavne skupštine na zahtjev dioničara s najmanje pet posto udjela u temeljnom kapitalu društva. U ta prava spada i obveza objavljivanja predmeta odlučivanja na glavnoj skupštini unaprijed u javnim glasilima, odnosno u glasilu društva. Određena prava manjinski dioničari imaju i u statusnim odlukama društva, osnivanju, likvidaciji, spašavanju, preuzimanju itd. Tu su i prava u odlučivanju o imenovanju i opozivu članova nadzornog odbora. Slijedi i pravo na davanje protuprijedloga dnevnome redu glavne skupštine.

Postoji i niz odredaba kojima se ograničavaju prava većinskih dioničara u korist malih. Primjerice, da se odluka kojom se dioničarima određuju dodatne obveze može donijeti samo uz suglasnost svih dioničara na koje se to odnosi, dakle i uz suglasnost manjinskih, ili da je potrebna suglasnost cjelokupnoga dioničkog društva za prijenos dionica. Osobito su važna ograničenja povezanih društava, prema kojima vladajuće društvo i njegovi zakonski zastupnici odgovaraju uz određene uvjete ovisnom društvu u slučaju nanesene štete. Svaki član ovisnoga društva zakonski je ovlašten postaviti zahtjev za naknadu štete, bilo u korist društva, bilo na osobnu korist, ovisno o tome je li riječ o ugovornoj ili o faktičnoj (stvarnoj) povezanosti.

Osim toga, svaki dioničar koji smatra da su mu neka prava povrijeđena može zatražiti i zaštitu svojih prava na sudu.

No, sporost hrvatskih sudova i ovdje se pokazuje kao velika prepreka u borbi za ostvarivanje prava. Na svojoj koži to je najbolje osjetio dioničar Risto Prodanov iz Premanture koji protiv tvrtke Maistra vodi nekoliko postupaka. Podnio je više tužbi radi poništenja odluka skupštine, izvanparničkih zahtjev za doplatu vrijednosti dionica te žalbu protiv rješenja o upisu Maistre u sudski registar ali, unatoč tome što su neki postupci pokrenuti još 2000. godine, još nisu okončani.

Uz poznatu boljku hrvatskog pravosuđa Denis Fudurić, osnivač Interinvesta, ističe da je najveći problem manjinskih dioničara kad je riječ o pravima u njihovu nedovoljnom organiziranju.

• Prava manjinskih dioničara u Hrvatskoj za kompanijama igru vode veliki dioničari, a mali se najčešće moraju zadovoljiti dividendom ili zaradom od prodaje dionica. Najveći problemi malih dioničara su dokapitalizacija i mogućnost da glavni dioničar (s više od 95 posto dionica) otkupi njihove dionice. Od početka 2004. godine, u Hrvatskoj su provedena 34 squeeze outa.

Kontrolni mehanizmi koji omogućavaju da pojedini dioničari imaju veća prava nego što im je udjel u kapitalu kompanije uključuju dionice bez prava glasa, povlaštene dionice bez prava glasa, piramidalnu strukturu, prioritetne dionice, dionice s ograničenim pravom glasa, dionice s ograničenim udjelom u kapitalu pravima dioničara zaposlenika, propisanu potrebnu većinu, dionice kompanija u privatizaciji i dionice s većim pravom glasa.

Najveći je problem manjinskih dioničara u njihovu nedovoljnom organiziranju dioničara. Danas bi se, dodaje, moglo čak u nekim slučajevima, kao što je Siemens, govoriti o potrebi zaštite prava većinskih dioničara. Naime, Siemensovi su mali dioničari, nezadovoljni squeeze outom po cijeni od 292 kune za dionicu koju je 2004. godine napravio većinski dioničar, dvije godine poslije isposlovali izlazak te kompanije na burzu, unatoč protivljenju većinskog vlasnika.

Iako njihov udjel iznosi tek 1,5 posto, u tome su uspjeli zahvaljujući odredbi prema kojoj kompanija koja tijekom jednog kvartala ima više od 100 dioničara mora postati javno dioničko društvo. Stoga ne treba čuditi da mali dioničari Siemensa Ratko Zadravec kaže kako smatra da hrvatski zakoni štite prava malih dioničara.

• Mnogi dioničari i ne znaju koje im pravne mogućnosti stoje na raspolaganju, a i oni koji su upućeni nerado se odlučuju na istjerivanje pravde jer to obično zahtijeva dosta vremena i novca. Već nekoliko godina vodimo pravnu bitku i pokušavamo dokazati da je skupština na kojoj je odlučeno o squeeze outu donesena protivno hrvatskim zakonima i Statutu Siemensa. Od posljednje presude Trgovačkog suda, koja je bila u našu korist, prošle su gotovo dvije godine i trenutačno čekamo presudu Visokoga trgovačkog suda. Istjerivanje pravde nije jeftino – zaključio je Ratko Zadravec.

Zanimljivo je da je dio malih dioničara Siemensa pokrenuo postupak ocjene ustavnosti odredaba Zakona o trgovačkim društvima kojima je u hrvatsko zakonodavstvo uveden squeeze out, tj. proces izvlašćivanja malih dioničara. Ustavni sud odbio je taj zahtjev i ocijenio da su odredbe Zakona o trgovačkom društvu o squeeze outu u skladu s Ustavom i da se trebaju i nadalje primjenjivati.

No, dio malih dioničara Siemensa predvođen Ratkom Zadravcem pokrenuo je sudski spor na Trgovačkom sudu radi poništenja odluke glavne skupštine o prijenosu dionica malih dioničara na ime glavnog dioničara, i zasad te sporove dobiva. Tako se pokazalo da mali dioničari izborom manje sudske parnice (kod Trgovačkog suda radi pobijanja odluke glavne skupštine) mogu postići bolje rezultate nego velikim zahtjevom za ocjenu ustavnosti kod Ustavnog suda.

Sa Zadravčevom konstatacijom da su prava manjinskih dioničara unatoč mogućem izvlašćivanju zakonski ipak dobro zaštićena složila se većina naših sugovornika, a kao i u Americi dioničari katkad moraju boriti s otrovnim pilulama koje im onemogućavaju prodaju dionica u slučaju da uprava tvrtke nije zadovoljna s preuzimačem, mnogi procjenjuju da je dioničarska demokracija u SAD-u na najvišem stupnju, osobito uspoređi li se s Europom.

Studija Europske komisije provedena među 464 europske kompanije u 16 zemalja EU pokazala je da čak 44 posto tvrtki ima neki kontrolni mehanizam koji pojedinim dioničarima omogućuje veća prava nego što su njihovi vlasnički udjeli. Gotovo ih četvrtina ima dionice koje nose više glasova. Ipak, u posljednje su vrijeme vidljivi pomaci prema većoj dioničarskoj demokraciji, što pokazuje i podatak da samo 27 posto nedavnog izlistanih kompanija ima neke kontrolne mehanizme, a od onih koje otprilike kotiraju na burzi čak 52 posto.

Europska je komisija neko vrijeme najavljivala da će u europsko zakonodavstvo uvesti pravilo ‘jedna dionica, jedan glas’, ali od tog se plana odustalo sredinom ovog mjeseca uz objašnjenje da su istraživanja pokazala kako ne postoji ekonomska opravdanost za takve promjene, odnosno da to pravilo ne jamči povećanje profita kompanije.

Iako u uvodenju tog pravila nije uspio, EU na druge načine nastoji povećati dioničarsku demokraciju. Nedavno je tako Europski sud ocijenio osnovanom tužbu Europske komisije podnesene na njemački tzv. Volkswagenov zakon, kojim se pravo na odlučivanje po vlasniku ograničava na 20 posto glasova bez obzira na to koliko dionica ima u vlasništvu.

Jednu spornu stavku istaknuli su mogućnost dokapitalizacije privatnom ponudom, odnosno zakonsku opciju da se dokapitalizacija izvrši u korist jednog dioničara. Takve su se dokapitalizacije uglavnom obavljale u korist većinskog dioničara, najčešće u bankarskom sektoru, a u kojačnici su vodile smanjivanju udjela manjinskih dioničara.

Čak i u slučajevima kad se upis omogućivao svim postojećim dioničarima, veliki dioničari su se dosad spremno koristili pasivnošću i neupućenosti ostalih dioničara. I povećavali svoje udjele. Dobar primjer za to su nedavno provedene dokapitalizacije Valamar holdinga i Uljanik plovidbe. Svi dioničari imali su pravo upisa dionica po nižim cijenama od tržišnih, no za one koji nisu realizirali prava upisa bio je predviđen drugi krug, a u njemu su samo spremni dioničari iskoristili mogućnost dodatnog upisa. Na taj su način većinski dioničari ojačali svoje pozicije, a nitko im nije mogao prigovoriti da su nekog diskriminirali pri dokapitalizaciji.

Brojne dokapitalizacije poslužile su pojedinim većinskim dioničarima umjesto squeeze outa, a u nekim su slučajevima bile uvod u istiskivanje manjinskih dioničara.

Europsko je zakonodavstvo squeeze out preuzelo u proteklih 20-ak godina iz američkog zakonodavstva. Nakon što je ‘prijenos dionica uz plaćanje otpremnine’ (squeeze out) unesen u njemački zakonodavni sustav (s višegodišnjom odgodom primjene) unesen je i u naš Zakon o trgovačkim društvima, u famoznim članak 300. (jedan od najdopisivijih članaka tog zakona), a u sudskoj praksi ‘potvrđen’ je i odlukom Ustavnog suda.

Na squeeze out većinski (glavni) dioničar, s najmanje 95-postotnim udjelom u kapitalu društva, najčešće se odlučuje kada želi dioničko društvo preblikovati u društvo s ograničenom odgovornošću i napustiti burzu. Večernji list, Punta skala, Kemoboja tek su neka od društava čiji se glavni dioničar odlučio na takav potez, a prema podacima Središnje depozitarne agencije, samo od početka 2004. godine u Hrvatskoj su provedena 34 squeeze outa.

Pri donošenju odluke o squeeze outu, manjinski dioničari ne mogu odlučivati hoće li prihvatiti takvu odluku, jer čak i ako to ne žele, glavni dioničar ima pravo provesti svoj naum. Glavni dioničar zauzvrat malim dioničarima mora isplatiti ‘pravičnu naknadu’, no zakon nijedne točno ne određuje kolika je točno ‘pravična naknada’. Stoga je pravičnost u rukama glavnog dioničara.

U slučaju da manjinski dioničari nisu zadovoljni iznosom isplaćene otpremine, mogu od suda tražiti reviziju takve odluke. Sud će u izvanparničnom postupku odrediti vještaka (na trošak manjinskih dioničara) koji će revidirati određeni iznos ‘pravične naknade’. Ako sud nakon toga odluči da je ‘pravična naknada’ određena ispod fer vrijednosti, glavni dioničar dužan je manjinski isplatiti razliku i sudske troškove.

Koliko je dioničarska demokracija razvijena u SAD-u, najbolje se može vidjeti iz utjecaja koji na vođenje kompanije imaju tzv. aktivisti dioničari (engl. activist shareholder). Riječ je o dioničarima koji se koriste javnim pritiskom na menadžment da bi postigli određene ciljeve, najčešće financijske (povećanje vrijednosti dionica promjenom korporativne politike, financijske strukture ili rezanjem troškova), a iako najčešće imaju manje od 10 posto udjela u kompaniji, često su vrlo uspješni.

Zahvaljujući takvim istupima i utjecaju na uprave tvrtki neki su aktivisti stekli priličnu popularnost; jedan od poznatijih svakako je Daniel Loeb, koji je na čelu Third Point Managementa. Nepopravljivi Robin Hood, kad je riječ o dioničarima, svakako je i ulagač Carl Icahn, 18. najbogatiji Amerikanac. Prije tri se godine kao dioničar tvrtke Mylan Laboratories suprotstavio akviziciji King Pharmaceuticalsa tvrdeći da je preskupa. Mylan je sljedeće godine odustao od akvizicije, ali Uprava nije željela priznati da se na taj potez odlučila zbog Icahnovih pritisaka.

Jedan od poznatijih Icahnovih poteza jest i inzistiranje na restrukturiranju Time Warnera. Na 343 stranice dugačkom dokumentu napravio je plan podjele Time Warnera na četiri tvrtke. Prema njegovim izračunima vrijednost dionice bi se takvim restructuriranjem povećala s 18,5 na 23,3 do 26,57 dolara. Njegov prijedlog, doduše, nije prihvaćen, ali Time Warner ipak je popustio i odlučio da će do 2007. tvrtka srezati troškove za milijardu dolara.

U posljednje su se vrijeme i u Europi počeli javljati slični aktivisti. Jedan od pinira je Eric Knight, koji vodi 1,5 milijardi dolara vrijedan fond Knight Vinke Asset Management. Prijede tri godine uspio je nagovoriti naftnog diva, tvrtku Royal Dutch Shell da ujedini britansko i nizozemsko poslovanje, a trenutačno pokušava uvjeriti poznatu HSBC banku da se riješi dijela poslovanja u Zapadnoj Europi i SAD-u i usmjeri na širenje u Aziju.

Koliki dioničari u SAD-u utječu na vođenje kompanija pokazuje i primjer američke osiguravajuće tvrtke Aflac, koja im je nedavno dopustila da glasaju o plaćama svojih pet vrhunskih menadžera. Iako odluka dioničara neće biti obvezujuća, smatraju analitičari, tvrtka će teško moći ignorirati.

Svaki dioničar ima pravo sudjelovati na skupštini tvrtke čiji je dioničar. No to pravo katkad nije lako iskoristiti, osobito ako dionice tvrtke imate u drugoj zemlji ili ako je riječ o kompaniji s tisućama dioničara. Nije lako pronaći dvoranu u koju će se smjestiti 20 tisuća dioničara, a kamoli više od 300 tisuća, koliko ih ima T-HT. Naravno, ako se svi prijave za sudjelovanje na skupštini.

U nekim je kompanijama taj problem riješen elektroničkim glasovanjem, koje bi uskoro trebalo postati uobičajeno u svim članicama Europske unije. Naime, u lipnju ove godine EU je usvojio Smjernicu o pravima dioničara, prema kojoj će kompanije svih zemalja članica morati dioničarima omogućiti elektroničko glasovanje. Tu bi smjernicu članice EU u svoje zakonodavstvo trebale ugraditi u roku od dvije godine.