Da je marketing unosniji od modnog biznisa potvrđuje struktura prihoda modnih agencija koje se ne bave samo posredništvom. Zbog veličine tržišta sve se više okreću marketinškoj industriji.
Primjerice, agencije Suzy Models i Sandra već dio svoje zarade ostvaruju obavljanjem PR poslova za klijente ili organizacijom evenata. U principu od desetak više ili manje uspješnih agencija tek su Talia Models i Midikenn svoje poslovanje potpuno posvetili manekenkama koje nastoje plasirati na inozemne modne piste. Teza je da je marketing unosniji od modnog biznisa u Hrvatskoj iako se može opravdati veličinom tržišta.
-
Marketing obuhvaća širi spektar poslova i mogućnost za zaradu, dok modna industrija kod nas nije razvijena kao ona u svijetu, gdje postoje čak i specijalizirane grane različitih industrija koje imaju veze s modom – kaže Ranko Vučinić, stručnjak za odnose s javnošću iz marketinške agencije Grey i PR modnog evenata Nokia Cro-a-Porter, te dodaje da marketing i moda imaju mnogo dodirnih točaka.
-
Prije svega, modna industrija svoj uspjeh zahvaljuje marketingu, odnosno brendovima iz modnog svijeta sve više uvidaju da rijetki mogu računati na poslovni uspjeh bez promocije. Primjerice, modne marke Boudoir i Hippy Garden ove su godine ususret Nokia Cro-a-Porteru snimile kampanju za najavu nastupa i kolekcije da bi, među ostalim, izazvali medijski interes. S druge strane, marketinška industrija u svrhu promocije angažira modne agencije koje će im podstrijeti lijepa lica.
-
Pojavljivanje poznatih modela te njihova visoka cijena postaje jedan od važnih komunikacijskih alata u promociji brenda kompanije. Angažman manekenki čini priču o brendu eksluzivnom te medijski i javno atraktivnom – objasnio je Vučinić i prijetio se kampanje za brend Chanel, koja je posebno pobudila interes javnosti. Naime, uz nedvojbenu kvalitetu, puk je privukao podatak o cijeni angažmana glumice Nicole Kidman, koja je s honorarom od 3,5 milijuna dolara postala najplaćenije lice u povijesti marketinga. Za razliku od poznatih osoba koje se uglavnom bojkiraju izravno, modeli su uglavnom vezani uz agenciju koja u njihovo ime pregovara o poslovima.
-
Iako je angažiranje poznatih osoba koje najčešće nisu članovi modnih agencija postalo vrlo popularno, još je uvijek mnogo marketinških projevaka i reklamnih kampanja koje angažiraju profesionalne modele – govorit će Ranko Vučinić.
-
Prema njegovu mišljenju, agenti i agencije često nastoje biti vrlo službeni i strogi, što i jest bit njihova posla i što cijelu industriju održava na životu.
-
Zbog toga se stvari znaju otežati i pregovori postati komplicirani, ali isto tako mogu i garantirati sigurnost nekog posla – smatra Vučinić.
Dakle, budući da je izravno angažiranje poznatih lica još uvijek u povijesti, marketinga i poslovnjaci će raditi odabrat neku modnu agenciju koja će im na neki način garantirati posao. No, modne agencije ne obavljaju samo poslove za klijente. Osim na Nokia Cro-a-Porteru u organizaciji nezavisnoga modnog stručnjaka Viktora Drage, domaća javnost djevojke na pustima ima priliku vidjeti i na eventu Suzy Josipović Redžepagić, koja je i sama svojedobno izjavila da joj se najviše novca u blagajnu agencije slijeva upravo iz eventa koji sama organizira.
Modne evenete Vučinić opisuje zbirom malih festivala budući da se predstavljanje svakog dizajnera razlikuje i u produkciji i osmišljavanju svake kolekcije sudjeluje i po stotinjak ljudi. S obzirom na to da sudjeluje u organizaciji Nokia Cro-a-Portera, kaže da je taj posao zahtjevniji od organizacije poslovnih evenata, jer osim što treba organizirati više manjih događaja u sklopu cjeline, paziti na niz detalja i nastojati prikupiti što veći interes medija, treba i lobirati prema sponzorima, koji su neizostavna karika u organizaciji evenata. Naravno, i garancija zarade organizatora. U svakom slučaju, dok raste potražnja za marketinškim uslugama, rast će i potražnja za lijepim licima koja, izgleda, jednako dobro prodaju odjeću kao i proizvode.
Od 50 posto, a još 2005. ostvarivao je promet od samo oko dva milijuna eura. To govori o trendu snažnog rasta marketinških usluga na hrvatskom tržištu, koji će se nastaviti i idućih godina.
Austrijanci su već prošle godine pregovarali sa Šapićem, a zanimanje za ST Mediju pokazivalo su i nizozemskih i francuska pošta. No, tada je aktualan ipak bio Weber Escal, iako Austrijanci nisu zatvorili vrata daljnjim pregovorima. S obzirom na to da se na tržištu cijele Europe broj dana za distribuciju smanjuje, da trgovački lanci žele sve frekventniju dostavu, Austrijanci rade stabilan sustav u JI Europi i Hrvatska je jedina zemlja u kojoj su kupili dvije tvrtke koje se bave istom djelatnošću.
Saša Šapić je vrlo mlad i perspektivan poduzetnik, bivši sportaš i profesor tjelesnog odgoja kojeg je život odnio na nasvim drugu stranu od očekivane tijekom studija. Prije 20-ak godina Šapić je odlazio za ljetne praznike u posjet majci u Švedsku, gdje je upoznao čovjeka iz Pule koji je 20 godina vodio uspješnu tvrtku Tobial Distribution, čija je osnovna djelatnost bila distribucija neadresirane pošte. Šapić je ljeti dijelio honorarno kataloge za trgovačke lance i na taj način dobio ideju za otvaranje vlastitog biznisa u Hrvatskoj.
Raspodijelo je teritorij zemlje i gradova na pojedine zone, izračunao koja bi bila količina letaka u odnosu na broj hrvatskih domaćinstava, međutim, domaći tržište u tom trenutku nije bilo spremno na takav vid biznisa. Godine 1992. napravio je analizu tržišta i pokazalo se da nije dobro vrijeme za otvaranje tvrtke jer stranih trgovačkih lanaca nije bilo, a domaći su bili u prilično lošoj situaciji. Šapić kaže da je dijeljenje kataloga i letaka za tadašnje direktore marketinga bilo velika nepoznanica.
Stoga se mladi Bjelovarčanin tri godine kasnije odlučio za otvaranje obrta ST Media i postao prvi distributer za Namu i lokalne partnere. Ubrzo je otvorio podružnicu u Zagrebu i većim gradovima, kojih je danas sveukupno dvanaest umreženih. Prvi veći klijent ST Medije bio je Pevec, kojeg je Šapić godinu dana nakon otvaranja tvrtke pratio u stopu i s njim ‘otvarao’ nova tržišta.