Europsko je zakonodavstvo squeeze out preuzelo u proteklih 20-ak godina iz američkog zakonodavstva. Nakon što je ‘prijenos dionica uz plaćanje otpremnine’ (squeeze out) unesen u njemački zakonodavni sustav (s višegodišnjom odgodom primjene) unesen je i u naš Zakon o trgovačkim društvima, u famoznim članak 300. (jedan od najdopisivijih članaka tog zakona), a u sudskoj praksi ‘potvrđen’ je i odlukom Ustavnog suda. Na squeeze out većinski (glavni) dioničar, s najmanje 95-postotnim udjelom u kapitalu društva, najčešće se odlučuje kada želi dioničko društvo preoblikovati u društvo s ograničenom odgovornošću i napustiti burzu. Večernji list, Punta skala, Kemoboja tek su neka od društava čiji se glavni dioničar odlučio na takav potez, a prema podacima Središnje depozitarne agencije, samo od početka 2004. godine u Hrvatskoj su provedena 34 squeeze outa.
Pri donošenju odluke o squeeze outu, manjinski dioničari ne mogu odlučivati hoće li prihvatiti takvu odluku, jer čak i ako to ne žele, glavni dioničar ima pravo provesti svoj naum. Glavni dioničar zauzvrat malim dioničarima mora isplatiti ‘pravičnu naknadu’, no zakon nijedne točno ne određuje kolika je točno ‘pravična naknada’. Stoga je pravičnost u rukama glavnog dioničara.
U slučaju da manjinski dioničari nisu zadovoljni iznosom isplaćene otpremine, mogu od suda tražiti reviziju takve odluke. Sud će u izvanparničnom postupku odrediti vještaka (na trošak manjinskih dioničara) koji će revidirati određeni iznos ‘pravične naknade’. Ako sud nakon toga odluči da je ‘pravična naknada’ određena ispod vrijednosti, glavni dioničar dužan je manjinski isplatiti razliku i sudske troškove. Zahtjev…
