Home / Biznis i politika / Kopije zamotane u novi celofan

Kopije zamotane u novi celofan

Evidentno je da kod nas nove ideje teško dolaze. Zavaravamo se brendovima, gradeći strategiju na Vegeti, Krašu, Cede… prošlom vremenu i prostoru. Hrvatsku treba potpuno redizajnirati, ali to se odgaja od izbora do izbora.

Vrijeme u kojem izlazi ovaj prilog poklapa se s početkom predizborne kampanje, dakle s trenutkom najvećeg izazova za marketinške servise i ljudi koji se bave stranačkim i političkim marketingom. To je jedan od razloga za razgovor koji smo vodili s našim svjetskim poznatim dizajnerom, Borisom Ljubičićem, autorom legendarnog znaka Mediteranskih igara u Splitu 1979.

  • Kako ocjenjujete reklamu stranaka uoči predstojećih izbora? – Kampanja još nije u punom zamahu, uglavnom se sve svodi na prepućavanje u elektronskim medijima, ali i ne treba očekivati nešto posebno… Stranke se pribojaju iskazati originalnost i izdvojivost, a onda u konačnici kažu da im je budžet bio manjkav. Zapravo, svi ostaju pri stasu quo jer im se tada neće moći ništa predbaciti. Nitko se ne usudi reći golu istinu: ‘Ne nudim ništa!’ Svi se služe istim razvojnim programima: više demokracije, više kapitala, više radnih mjesta, kao da je to nešto baš hrvatsko. To jednako treba Kini ili SAD-u, svejedno. Zaključak: nema vizije, samo obećanja.

  • Zašto neke stranke angažiraju inozemne stručnjake? Što se u tome može prepoznati: samo provincijalizam i snobizam ili zaista nemamo kvalitetne ljudje za taj posao? – To ne čine samo političke stranke već i gospodarstvenici, poduzetnici, kulturne institucije, sportski klubovi… Naravno, sve domaće nije najbolje, ali time se gubi nacionalni identitet, kultura, definicija države kao skupnog projekta hrvatskog naroda. Zapravo imam dojam da se Hrvatska boji same sebe pa onda poseže za rješenjima izvana. Ako i nemamo profesionalce koji to mogu dobro odraditi, u takvoj utrci za strancima nikad ih nećemo imati. Snobizam se kod nas doživljava kao spas od provincijalizma pa se tako pretaču jedan u drugog i na neki način izjednačavaju. Primjera radi, već treće izbore, dakle 12 godina, nitko mi se nije obratio ni za savjet, a kamoli angažirao u kampanji.

  • Kako ocjenjujete napore da se stvore uvjeti za razvoj hrvatskog dizajna? – Dok se cijelo društvo koje ‘drma’ Hrvatskom ne odredi prema dizajnu kao suvremenoj razvojnoj grani, ništa se neće promijeniti. Održivi razvoj, posebice u manjim državama počiva na dizajniranom proizvodu.

  • Osnivanje poslovnih škola jedna je od rijetkih uspješnih poslovnih ideja kod nas. Takvih je škola (fakulteta) sve više i sve uspješno posluju. Ali, može li se načiniti kreativnost? Točnije, može li se u školama poticati kreativnost i mogu li one postati inkubator kreativnih kadrova? Kakvo je vaše iskustvo? – Razne poslovne škole i ključni oblici obrazovanja odraslih množe se kao gljive poslije kiše u svim zemljama tranzicije. One donose određena znanja, ali se temelje na iskustvu iz prostora koji tranzicijskom nimalo ne nalikuje. Srećom, nove generacije putem interneta saznaju više nego u redovnoj nastavi, a onda čujem da im to pedagozi ne odobravaju! Na djelu je raskol između 20. i 21. stoljeća, on se odražava na globalnom polju, no ipak, najviše su ‘popustile’ zemlje u tranziciji, a posebice one koje su mijenjale i ukupan sustav: iz socijalizma (komunizma) u kapitalizam. Prema jednom viku koji kruži zemljama tranzicije, pedeset su nam godina lagali o komunizmu i govorili istinu o kapitalizmu.

  • Sve je manje razlika u kvaliteti proizvoda, čak i onih sofisticiranih, poput automobila, a sve je veća uloga brenda i dizajna. Akademik Adolf Dragičević čak tvrdi da će u relativno bliskoj budućnosti jedino ljudsko zanimanje biti proizvodnja ideja. (On to naziva ‘kompjutorskim programima’.) Koliko je to realno i je li to vrijeme već počelo? – Dizajnirao sam međunarodno poznati plakat Love square&circle, ustvrdivši da je krug povijesni identitet Istoka (stara Kina), a kvadrat Zapada (stara Grčka). Tako su automobili sve zaobljeniji jer se sve više proizvode na Istoku. Nove ideje teško dolaze i još ih ne primjećujem. Zasad se stvara privid o proizvodnji ideja, a sve su to uglavnom kopije starih ideja u novoj ambalaži i nisam siguran da će se to uskoro promijeniti. Početak 20. stoljeća obilovao je idejama, pa i utopijama u umjetnosti, politici, filozofiji, dizajnu, a ti se repovi vuku i danas. Dvadeset prvo stoljeće je tek počelo i njegov softver i hardver samo omogućuju ponavljanje, memoriju i virtualni pragmatizam, koji, recimo, stvara redove za dionice T-coma koji lažno zovemo Hrvatskim telekomom. Biogenetika navještava velike promjene kojih se današnji čovjek ozbiljno plaši…

  • Mnogi ekonomski teoretičari smatraju da brza industrializacija u cijelom svijetu, posebno u Kini i nekim drugim azijskim zemljama, dovodi do toga da sirovine postaju važnije od kapitala. O idejama i dizajnu, kao o pokretačkoj snazi i oskudnom resursu, uopće se ne govori, iako se europska industrija upravo time brani od konkurencije s Istoka. Kako to tumačite? – Dizajn je osnovica Zapada, ali se sve više usvaja i u Kini, koja kao i ostali svijet više tehnološki i nije u zaostatku koji bi je ugrožavao. Čak i društveno uređenje više nije kočnica napretku. Sirovine su svakako osnovne kao i obučeni ljudi za nove tehnologije. Prošle sam godine bio pozvan u Kinu zahtijevajući iskustvo iz velikog dizajn-projekta Mediteranskih igara Split 1979. Zapanjen sam bio kad sam vidio da su ih oni brižno proučili i da ih drže projektom boljim od svih olimpijskih dizajn-programa do danas.