Gavellino otvorenje sezone Puški- novom Mećavom u režiji ruskoga gosta Aleksandra Ogarjova premijerno izvedenoj pokraj rujna prilično je iznenađujući potez kazališne kuće u kojoj smo naviknuli gledati nešto drukčiji teatar. Riječ je, naime, o predstavi koja i na sadržajnoj i na formalnoj razini odudara od ostalih naslova s Gavellina repertoara i u odnosu na njih čak i je svojevrsni repertoarni eksces koji izazivački testira svoju publiku. Puškinova Mećava bajkovita je priča jednostavnoga zapleta o neprimjerenoj ljubavi koja se odupire društvenim zakonitostima. Mlada djevojka Marija Gavrilovna potajno se želi udati za svog izabranika, ali ljudske planove poremeti priroda i oni se izjale u snježnoj mećavi. Djevojka se zabunom uđa za njoj savim nepoznata čovjeka ispaštajući tako svoju ishitrenu mladenačku odluku.
Gavellinu publiku tako doista zatječe bajka, režirana zaigranošću dječjega teatra, ponesena bajkovitošću izabranog predloška. Aleksandar Ogarjov (inače poznat zagrebačkoj publici po gostovanju njegove inscenacije Svečenikove djece Mate Matišića koja je na Marulićevim danima zaradila nagradu za najbolju predstavu u cjelini) Puškinovom se Mećavom hvata ukoštac s vrlo nejasnim, ali rado proživanim pojmom ruske duše, s tradicijom, vjerovanjima i grjehovima nacije o kojoj je Puškin strastveno pisao i jednako je tako strastveno ismi-vao. Iako je upitno koliko se sadržajna razina Mećave i sva silina u nju utkane simbolike doista odnosi na zagrebačku publiku, predstavi se mora priznati režijska zanatska umjehnost koja uspijeva ostvariti potpunu kontrolu nad proizvedenim scenskim materijalom.
