POSLOVNI FENIKSI: Otišli iz pro

Beta, Međimurjepletov ELSI, IPR i Valcom posrnule su tvrtke, ali iz njih su na vrijeme otišli ljudi koji su postali poduzetnici iz nužde. Danas su Hotel Korana Srakovčić, HSM informatika, SVAM plus i IN2 respektabilne tvrtke.

Njihove poslovne priče slične su po uspješnosti, ali ne bi bile toliko zanimljive da im nije zajedničko još nešto: vlasnici svih četiriju tvrtki dolaze iz propalih kompanija, nakon kojih su osnovali vlastita poduzeća i ostvarili uspješnu poduzetničku karijeru.

Skrenete li u Karlovcu u Perivoj Josipa Vrbanića, podalje od prometa, gužve i ispušnih plinova, poželjet ćete popiti kavu na obali rijeke, u hotelskoj kavani na obali. A taj hotel, kao i njegov vlasnik, ima svoju priču. Zgrada depandanse nekadašnjeg hotela sagrađena je još 1906. i u njoj je bilo 13 vrsta ljekovitih jednih kupki. No kao što je krenuo i sadašnji vlasnik hotela Ivan Srakovčić, i zgrada je ponovno sagrađena iz temelja. Uz blagoslov konzervatora Srakovčić ju je, zbog starosti, morao posve srušiti i na njezinu mjestu načiniti repliku dovršenu 2003., otkad radi kao obiteljski hotel. A Ivan Srakovčić je i svoju karijeru dizao iz pepela. Trinaestogodišnju karijeru konobara i ugostitelja prekida 1991. odlaskom u rat. Nakon dvije godine vraća se civilnom životu te zapošljava kao vođitelj restaurana u tvrtki Beta. Dio tvrtke koji se bavi ugostiteljstvom propada pa Srakovčić pokreće vlastiti biznis – restoran u karlovačkoj zgradi Uprave Hrvatskih šuma. Paralelno s restoranom, 2002. počinje pripremati gradnju današnjeg hotela. S Gradom potpisuje ugovor o najmu na 50 godina. U samo 11 mjeseci uspijeva sagraditi posve novi hotel, s kojim u posljednje tri godine osvaja treće, prvo i drugo mjesto među malim hotelima Hrvatske.

Kad sam odlazio iz Bete, četvero sam ljudi izvukao iz tvrtke. Oni i danas rade sa mnom u hotelu. Kad sam osnivao restoran, prvi sam put založio svoju imovinu. Kad sam konačno, nakon pet godina, ‘skinuo’ sve hipoteke, žena je poludjela kad je čula da sam ponovno dignuo hipoteku, ali ovaj put na cijelu kuću u kojoj je i praonica, a ona je vodi – smiješeci se ispričao nam je Srakovčić. Danas obje kćeri rade s njime, kao i supruga Jadranka, koja i dalje vodi praonicu rublja, ali i nadgleda radove u hotelu.

Ali tu Srakovčićeva ambicija ne prestaje – sljedeći pothvat bit će mu seoski i lovni turizam kojim će pokušati oplemeniti kongresni turizam koji je razvio u svom hotelu.

Kad prvi put udete u prostorije HSM informatike na zagrebačkom Črnomercu, osjećat ćete da je taj prostor živahan i napućen, poput lijepo i pažljivo uređene kuće, ali s malkice previše djece. A cijelu su tu obiteljsku priču još 1990. ‘zakuhal’ Blaženka i Aladar Urbanke, oboje inženjeri, koji su u kućnoj radinosti pisali programe, ali su te 1990. čak pribavili i vizu za Australiju. A onda je Ante Marković omogućio jednostavno osnivanje privatnih poduzeća.

U novoosnovanoj tvrtki HSM informatika odmah se zapošljava Blaženka Urbanke. Dotad je radila u Međimurjepletu, iz kojega se izdvaja njezin odjel ELSI (Elektronički sistemi), koji poslije, kao društveno poduzeće, propada. Kad je počela privatizacija ELSI-ja, shvatila sam da je kvalitetnije uložiti u vlastitu priču nego u lovljenje komada tvrtke koja se privatizira – objašnjava tadašnju svoju odluku Blaženka Urbanke.

Već je tada naša vizija bila vrlo jasna – shvaćali smo da ima mnogo posla u pripremi za tisak, da je ‘desktop publishing’ (DTP) trend demokratizacije onoga što je dotad bilo u rukama velikih izdavača – govori Urbanke te nastavlja govoriti o prvom projektu: Omogućili smo izradu voznih redova spajanjem baze podataka s izlaznom jedinicom, pišačem. Naime, nestankom Jugoslavenskih željeznica i njihove tiskare u Subotici cijeli je vozni red trebalo izraditi u Hrvatskoj. Na tom smo projektu i zaradili i naučili raditi – prisjetila se Urbanke i dodala da je zatim počeo rat i vozni red se mijenjao u hodu, ali je sustav njegove izrade i dalje radio.

Blaženki se u tvrtki, nazvanoj prema hardveru, softveru, marketingu i informatici, 1992. pri družio i suprug koji je dotad radio u Odjelu proizvodnje tvornice Nikola Tesla. Aladar je napustio Teslu kad je shvatio da ondje kao diplomirani inženjer strojarstva radi za upola manju plaću od tehničara u HSM informatici.

Uvijek smo hvatali nepokrivene niše, a nikad nam nije bila ambicija postati najvećima, ali imali smo ambiciju biti najbolji u niši kojom se bavimo. Sve što smo smatrali propulzivnim pogo dili smo: DTP, prezentacijsku opremu, a sada i digitalne dokumente – izlaže svoju poslovnu filozofiju Urbanke i objašnjava da je tvrtka kre nula kao inženjeri, da su postali distributeri američke softverske korporacije Adobea.

Iskreno, na početku nisam gledao predaleko. Više sam ‘raftirao’ nego ‘jahtirao’, što znači da sam više sjedio u čamcu i trudio se da ne potonem. Jedina dobra procjena na početku je bila da ću raditi softver koji će se vrtiti na što više platformi, i bila mi je dobra odluka svojedobno opredjeljenje za Oracle. Danas je drugačije, morate imati strategiju, pa idemo više na jahting, za što morate imati kartu. Sada donosimo strateške odluke vezane uz akvizicije, tražimo strateške partnerne u svijetu. Drugačije se upravlja firmom do 150 zaposlenih i s onom s više od 150 ljudi. No, svakome tko mi kaže da već 10 godina ima firmu od 20 ljudi, kažem ‘To nije biznis!’ Ako nije rastao, negdje je pogriješio, to je onda ostao small business. U ovoj kategoriji morate rasti. Naime, neke tvrtke koje kupujemo sada plaćaju cijenu za to što nisu rasle – zaključio je Ante Mandić.

Mario Mandić i Sanda Prebanić su iza sebe ostavili tvrtku Valcom. Bila je to jedna od prvih tvrtki koja je prodavala računala i izrađivala softver za ‘sveukupno računovodstvo’ tvrtke (ERP). Shvatili smo da Valcom propada kad mi je netko rekao da ekipi koja je otišla prije nas nisu plaćeni doprinosi – prisjeća se Sanda. – U tom trenutku od 13 stanova u mojoj zgradi, čak četiri obitelji pokretale su svoje poslove nakon što su im tvrtke propadale. Kolegicu Validu i kolegu Arsenu pitala sam što misle o tome da zajedno osnujemo tvrtku, pa preuzmamo održavanje tog ERP-a. Odabrali smo šačicu radoholičara. Od vlasnika Valcoma umjesto plaće za tri mjeseca izvukli smo program na kojemu smo radili, kompjutere, stolove i stolce. Imala sam dvoje djece, ali bila sam takvog raspoloženja da bih probala bilo što – prisjeća se Sanda Prebanić.

Našao sam se u vakuumu, iako sam se godinama pripremao za to misleći kako ću baš ja osnovati svoju tvrtku. Našli smo se na ulici, ali tada to nisam doživio kao tragediju – sjeća se pak Mario Mandić. Sanda, Valida, Arsen i Mario, četvorka koja se našla na ulici, osnovala je tvrtku nazvanu prema svojim inicijalima SVAM plus, i uputila pisma korisnicima programa te im ponudila njegovo održavanje. Prvi se odazvao Termocommerce. Kada su si takvim ugovorima osigurali plaće, krenuli su u razvoj vlastitog programa Opere Opusa. Uskoro su im se javile domaće tvrtke koje su kupili stranci i zahtijevali poseban redoviti računalni izvještaj o poslovanju.

No, Valida i Arsen nisu izdržali tempo novoga poduzetničkog života te su sami odlučili otići iz tvrtke nakon otprilike godinu dana rada. Nedugo potom firmi se pridružio Hrvoje Zrilić, koji je s vremenom postao i treći partner. Nijednom nije isplaćena plaća a da nije plaćen i porez – ističe Mario. Pozovu nas da im prezentiramo program, ali pozovu i deset drugih, pa izaberu nas, iako nam softver baš i nije jeftin. Uvijek se guramo samo kvalitetom i referencijama. Preko zadovoljnih hrvatskih korisnika probijamo se do tvrtki u regiji – izjavila je Prebanić.

Za razliku od Maria Mandića, čiji se SVAM plus širi na skromni susjedni poslovni prostor u prizemlju zgrade kod crkve na zagrebačkoj Malešnici, tvrtka drugog Mandića, Ante, nema problema s prostorom. Uredi njegove tvrtke proširili su se na čak četiri kata poslovnoga kompleksa zagrebačkog Hypo centra, a njegov je ured svojevrsni penthouse, na posljednjem, osmom katu. Stoga do Ante Mandića, 52-godišnjeg vlasnika tvrtke IN2, najveće neovisne softverske kuće u državi, možete doći samo ako vas tajnica osobno doveze liftom. No, prvo što upada u oči kad kročite na taj kat jest prostor za druženje ispred direktorove kancelarije pa nije teško zaključiti da su njegovi sastanci sa suradnicima dobrim dijelom neformalni.

Od svih ljudi o kojima pišete, ja sam radio u najvećoj propaloj firmi, u JNA – izjavio je uz smijeh Ante Mandić odmah nakon što smo mu rekli o čemu pišemo. Do te, 1991. godine, kad je u činu majora zatražio odlazak iz JNA, Mandić je na tadašnjoj Tehničkoj vojnoj akademiji na zagrebačkom Črnomercu predavao kolegij ‘Ruководjenje i komandovanje’: – Kolegij se bavio procesom donošenja odluka i mogli bismo ga nazvati vojnim menadžmentom – objašnjava Mandić te dodaje da je njegova subspecijalnost bila primjena računala u odlučivanju.

A kako je doista Mandiću, rođenom u Sasini u današnjem Unsko-sanskom kantonu u BiH a odraslim u Otoku kod Vinkovaca, izgledalo ‘razdruživanje’ s bivšom vojskom? – Jedno je biti u velikom sustavu, a drugo je kad se nadete na slobodi, kao da živite u zoo-loškom vrtu pa vas puste u divljinu. Nisam imao viziju, nisam znao za fakturu, za platni promet, za radnu knjižicu… Našao sam se u novom, kompliciranom okruženju, pogotovo u to vrijeme ’91. i ’92. godine – sjeća se Mandić, kojemu je, nakon tog šoka, bivša ‘firma’ spremljala novo iznenađenje. I to nimalo ugodno.

Deset dana nakon što sam izašao iz vojske, bivša je JNA, da bi nam ogadila život, plasirala nekoliko članaka u novine. Napisali su da smo JNA napustili s određenim zadacima, objavili su popis imena i naveli da nam je zadatak srušiti Katedralu, zagraditi vodocrplište, ubiti kardinala Kuharića… Objavili su mi ime, prezime i adresu. Hrvatska je vojska tada još bila organizirana na kvartovskim načelima, pa su mi neki momci prijetili. Suprugu sam sklonio s djecom u Slavoniju kod roditelja, a ja sam spavao kod prijatelja, to je bilo zeznuto – tek s tragom gorčine govori Mandić o tom mračnom razdoblju i dodaje kako ga je JNA objavom tih članaka htjela spriječiti da prijede u Hrvatsku vojsku.

Nisam bio veliki vizionar. U ljeto 1992., godinu dana nakon izlaska iz vojske, nisam znao što ću raditi. Štoviše, na početku su me zvali poduzetnik-očajnik. Bio sam sretan da sam živ, da sam izašao iz te vojske prije početka rata. Nakon vojske nitko me nije htio zaposliti, a imao sam ženu i dvoje djece, pokušavao sam naći neki posao. Zaposlio sam se zatim u jednoj od najvećih privatnih informatičkih tvrtki IPR-u i tamo radio oko osam mjeseci. To mi je omogućilo da shvatim osnovne postavke biznisa. Kada u IPR-u više nisam dobivao plaću, morao sam otići. Osnovao sam firmu za 400 maraka, koliko je tada bilo potrebno, i dao joj ime Informatički inženjering, pa je to prema vojničkom načelu trebalo biti IN na kvadrat, ali je odvjetnik spustio tu dvojku na IN2 – prijetio se Mandić.

Kad sam osnovao firmu to je bilo jako smjelo i nismo imali konkurencije jer su svi išli u pravcu hardvera, a softver nitko nije šljivio. Naš je pristup omogućavao da se bavimo velikim sustavima – objašnjava Mandić. – Budući da smo u vojsci radili vrlo specifične stvari, igrom slučaja dobio sam prvi posao prerade baze podataka u Croatia osiguranju. Prvo sjedište tvrtke bilo je u stanu u Draškovićevoj ulici, a sve je nalikovalo na grupu TNT iz stripa. Radili smo u kuhinji, a kad je počeo pritjecati novac, gazda je povisio najamninu i otvorio jednu sobu.

S prvim novcem Mandić je počeo okupljati i ljude. A pravi, veliki početak, IN2 doživio je 1993. – Te je godine Zagrebački velesajam krenuo u razvoj novog informatičkog sustava. Tadašnjem direktoru Jurici Pavliću rekli smo zašto postoji sustav ne valja, a on nam je povjerovao i dao nam posao, čime smo uspjeli ostvariti prvi veći prihod – sjeća se Mandić, pa nabrala ‘mali ne-boder’ u Končaru kao sljedeće sjedište tvrtke, a onda i poslovni toranj Zagrebačkog u kojemu su, do veljače ove godine, proveli cijelo desetljeće, a i danas je jedna tvrtka-kćer u njemu.

Osim što nam je Croatia osiguranje osiguralo kruh prvih mjeseci rada tvrtke, omogućilo nam je da nam se pridruže ljudi i da zaživimo kao firma. Odatle i naša povezanost s osiguranjima za koja imamo jako razvijen softver koji koriste gotovo sva osiguravajuća društva, ali i brokeri te fondovi u cijeloj regiji. Radimo i za državu, ministarstva… Tipičan proizvod je sudski registar, ali radili smo i softver za Hrvatski zavod za zapošljavanje. Treći su sektor velike tvrtke, poput Ine, T-HT-a, Dalekovoda, Plinacroa – nabrala Mandić, prije nego što je počeo objašnjavati ‘tajnu’ uspješne naplate.

Dok neka cementara može bez informacijskog sustava, investicijski i mirovinski fondovi ne mogu raditi bez našeg sustava, pa su više cijenili naš rad, a mi smo to uspijevali bolje naplatiti. Čak i u doba velike inflacije 1992. i 1993. godine nismo imali problema s naplatom – govori Mandić s izvrsne pozicije isporučitelja misija critical opreme, u kojoj ga svi kupci maze i paze.