Počelo je pletenjem košara, kasnije izradom roleta, pregradnih stijena i harmonika-vrata. I danas se to proizvodi, ne od plastike nego od prirodnog materijala – kvalitetnoga, tvrdog drveta.
A lojzije Sobočanec, u Čakovcu poznatiji kao Lojz ili Lojzek, dvaput je u svom životu kretao od početka. Prvi put prije gotovo četrdeset godina, kad se kao mladi ekonomist zaposlio u Međimurjepletu, i ponovno poslije 1990., kad od te tvrtke nije ostao gotovo ni kamen na kamenu. Prvi put bilo je to samoupravno poduzeće, u kome je upravo on osnovao prvi odjel za vanjsku trgovinu u cijelom Međimurju. U obnovljenoj tvrtki, ovaj put dioničkom društvu, najveći je dioničar i predsjednik Uprave. Ali prije, kao i sad, u posao je ulagao isti, specifični žar i kreativnost. U Međimurju, poznatom po marljivim ljudima i kultu rada, to se, međutim, smatralo normalnim. ‘Pa kaj, to ti je posel…’, odgovorio mu je stari direktor Josip Vrbanac kad je očekivao pohvalu za jedan posebno uspješan pothvat.
Prvi put, kao i 1990., na početku su bile šibe međimurskih vrba i proizvodi koji su se od njih tradicionalno pleli u tom kraju. Zato i pri godan dar, koji gospodin Sobočanec daje svim svojim posjetiocima, sadrži dvostruku simboliku – Međimurja, ali i temelja na kojem je gradio svoj uspjeh. To je prava međimurska košara od lakiranoga vrbovog šiblja, podstavljena bijelim domaćim platnom.
Upravo s košarama i drugim proizvodima od šibe Međimurjeplet je prvi put izišao na međunarodno tržište. Bilo je to 1968., kada je na tome radilo 350 ljudi, dio u poduzeću, ali mnogi i kod svojih kuća. Rezale su se šibe, sabirala komušina i sličan materijal i plelo; u Čakovcu, Kotoribi, Donjem Vidovcu, Prelogu… Tada su se i stanovnici izmišljenoga Gruntovca iz TV serije, Dudek, Tetec, Presvetli i drugi, pomahili za zaradom od šiba.
Za ondašnju Jugoslaviju, koja je stalno kuburila s devizama, svaki je izvoz bio važan posao, a Međimurjeplet je izvozio veći dio svoje proizvodnje. Zato je dobio status pretežnog izvoznika, što mu je omogućilo da zadrži sve zarađene devize. Neki drugi, koje je poslovna sreća dovela u sličnu situaciju, prodavali su devize uz ‘šticung’ (što je značilo znatno iznad službenog tečaja) i udobno živjeli. Međimurci su, nasuprot tome, počeli razmišljati u što da investiraju i kako da prošire svoje poslovanje. S obzirom na to da je to bilo doba kad je plastika još bila materijal budućnosti, nabavili su strojeve, angažirali ljude i počeli proizvoditi plastične rolete, pregradne stijene, harmonika-vrata i slično.
Zanimljivo je da sada, mnogo godina poslije, obnovljeni Međimurjeplet ponovno proizvodi to isto – ali od kvalitetnoga, tvrdog drveta. Vrijeme se promijenilo, a jedan od najvažnijih uvjeta za uspjeh je dobar nos, koji će na vrijeme namirisati vjetar promjena. Sada on miriše na prirodne materijale.
Ali u ono vrijeme, dok je plastika mirisala kao francuski parfemi, širio se na tržište folija za mlijeko (imao je i zajedničko ulaganje sa Zagrebačkom mljekarom), pa na plastične čašice i raznu drugu ambalažu. Na primjer, teglice za Cedevitu ili boce za Čarli. Zajedno s Jugotonom napravio je tvornicu audiokaseta i vrpći, nabavio suvremene strojeve i opet osvojio mjesto na svjetskom tržištu. S devizama u Čakovcu nikad nije bilo problema.
