Most za Pelješac troši godišnji proračun za sve projekte u znanosti i obrazovanju

Koliko je ljudi koje će gradnja pelješkog mosta doista usrećiti u odnosu na broj onih kojima bi preusmjerenje tog novca pomoglo da poboljšaju obrazovanje i zapošljivost u uvjetima velike konkurencije koju nam donosi skori ulazak u EU?

Sve donedavno vjerovao sam i nadao se da su planovi za gradnju pelješkog mosta samo predizborni baloni i da će planiranih 300-tinjak milijuna eura biti spašeno i uloženo u projekte mnogo važnije za budućnost Hrvatske. Nažalost, natječaj je brzinski završen i očita je žurba zainteresiranih da se ugovor potpiše prije izbora i tako odluka o gradnji posve zabetonira.

Treba li uopće Hrvatskoj most preko Pelješca? Je li Hrvatska toliko bogata da preskupim mostom spoji već spojeni poluotok? Može li netko dovoljno objektivan, neovisan i mudar vrnisnuti i reći da u Hrvatskoj ima mnogo pametnijih načina ulaganja mnogo novca, 300 milijuna eura, na dobrobit sadašnjim i budućim naraštajima?

Kad govorimo o zemljama koje su provele uspješne reforme, često se kao primjer navodi Irska. Valja se, međutim, podsjetiti, da se Irska uspjela transformirati iz siromašne u bogatu i prosperitetnu zemlju ne razbacujući novac i gradeći svoju budućnost primarno na jednom ključnom resursu – ljudima, prioritetno ulažući golem novac na reformu školstva i edukaciju svojih građana. Gradnja infrastruktuirnih objekata u Irskoj bila je ostavljena za kraj. Danas su Irci sretan i zadovoljan narod koji živi u zemlji s gotovo punom zaposlenošću.

Ministar Primorac zaslužuje pohvale za golem napor i rezultate rada svog resora, ali oni su još daleko od onoga što Hrvatskoj treba. Hrvatska je Vlada u znanost i obrazovanje 2006. uložila otprilike 9,5 milijardi kuna, ali ako stvari samo malo ogolimo, stvarna ulaganja, bez plaća zaposlenih, na razini su od otprilike 2,5 milijardi kuna (raspršenih na veliki broj korisnika). Možemo, dakle, zaključiti da će cijela godina ulaganja središnje vlasti u znanost i obrazovanje završiti u betonu i željezu pelješkog mosta!

Koliko je ljudi koje će gradnja pelješkog mosta doista usrećiti u odnosu na broj onih kojima bi preusmjerenje tog novca pomoglo da poboljšaju svoje obrazovanje i zapošljivost u uvjetima velike konkurencije koju nam donosi skori ulazak u EU?

Rado se hvalimo da smo jedna od vodom najbogatijih zemalja Europe, a svake godine naši poljoprivrednici na sjeveru, istoku i jugu Hrvatske poput siromašnih afričkih plemena zazivaju kišu i mole Boga na ih poštedi sušnoga ljeta. Ni gradnja sustava natapanja nije jedan od važnijih prioriteta ove zemlje. Koliko bi se uštedjelo na uvozu hrane kad bismo tih 300 milijuna eura usmjerili na intenzivnu gradnju ozbiljnog sustava natapanja!

No izgleda da je ipak mnogo elegantnije, i očito unosnije, svake godine trošiti milijarde kuna na uvoz hrane. Prioritet ove zemlje nije ni zaštita prirodnih izvora, imovine i života građana. Stotine hektara šuma, maslinika, vinograda nestaje svake godine u požarima na našoj obali.

Dvanaest mladih života odnio je plamen na Kornatu zato što je zapovjednik morao donijeti tešku odluku – jedini raspoloživi kanader poslati na Kornat ili u Vodice! Poslao ga je, nažalost, u Vodice.

Krug osumnjičen za odgovornost za kornatsku tragediju zatvara se unutar vatrogasnog sustava. Zar su samo oni odgovorni? Da je zapovjednik imao na raspolaganju jedan kanader više, do tragedije ne bi došlo. Ali nije ga imao! Zašto? Nakon te strašne tragedije predsjednik Sabora Vladimir Šeks izjavio je da se ‘upravo završavaju planovi za kupnju još jednoga kanadera i najma još dva!’ Smiješno i tragično u isto vrijeme! Samo djelićem planiranih peljeških eura spasile bi se stotine hektara maslinika, vinograda, stoljetnih šuma i, naravno, ljudskih života. Nažalost, ova zemlja ima očito važnijih prioriteta i nema novca za nabavu optimalnog broja kanadera, helikoptera, brodova, za gradnju vodovoda, hidranata… koji bi branili ono što bi trebali biti naši najvažniji resursi – ljudski životi i prirodna bogatstva. Samo vrijednost spašene imovine (o ljudskim životima da i ne govorimo) donijela bi zasigurno brzi ‘povrat na uloženo’ u dodatna sredstva za zaštitu od požara, a pelješki će most zauvijek ostati neisplativa investicija. No ako umjesto ekonomske i emotivne perspektive gradnju pelješkog mosta pogledamo i iz političke, teško je ponovno naći razumno opravdanje i uvjerljive argumente u prilog gradnji.

Nedavna izjava Zorana Milanovića o upitnosti glasčkog prava dijaspora činila se malo naivnom i za SDP kontraproduktivnom, pa tako i nepotrebnom u izborno vrijeme. Činilo se da je tom izjavom Milanović dao vladajućem HDZ-u jedan od jačih aduta za borbu u izbornoj kampanji. No Milanović je objasnio svoje stajalište izjavom da se za prava Hrvata u BiH naša Vlada mora boriti u Sarajevu, a ne u Zagrebu.

Primjer gradnje pelješkog mosta pokazuje zapravo da je Milanović bio u pravu. Vlada je, umjesto da autocestu nastavi najprirodnijom trasom, kroz Neum, i tako je približi Hrvatima u Hercegovini, odlučila u velikom luku zaobići teritorij BiH koji je gotovo u cijelosti nastanjen Hrvatima.

Gradnja mosta trajat će, prema prvim procjenama, bar četiri godine i stajati najmanje 300 milijuna eura.

Kad se most sagradi, Hrvatska će već ući u EU, a BiH će najvjerojatnije biti na putu pristupanja pa će logika stvari vući autocestu u svoj prirodni koridor, kroz područje Neuma. A most za Pelješac ostat će kao spomenik gluposti, arogantne pohlepe i rastrošnosti.

Današnje stanje hrvatske ekonomije i ukupna zaduženost rezultat su rada dosadašnjih vlada. Činjenica da imamo, ne jedan, nego dva Maslenička mosta i činjenica da spajamo poluotok s kopnom jasno govori o stihiji i luksuziranju, a nikako o postojanju vizije i promišljenom ulaganju prema unaprijed definiranim kriterijima i prioritetima.

Ako netko već ima razloga za nedovoljnu upotrebu domaćih pametnih osmišljavanja razvojne strategije, mogao je bar u pomoć pozvati irske strategije i stručnjake. I, doista, pročitah nedavno da je vladajuća stranka angažirala specijaliste iz Irske. Ali ne one eksperte koji su sudjelovali u stvaranju irskog ekonomskog čuda i provođenju reformi, već tzv. spin doktore ili specijaliste za izvršavanje činjenica i efikasnu prodaju magle javnosti.

Oni nisu angažirani da pomognu osmislit razvojnu strategiju, nego da u ovo izborno vrijeme vrijednost pojedinih uspješnih poteza uveličaju do neba, a dugogodišnje bauljanje i stihiju prikažu kao suvislu i mudru strategiju.

Ekipa ‘specijalista’ dat će sve od sebe da uvjeri raju da ćemo otvaranjem vatrogasnog doma u Valpovu i kupnjom jednog kanadera riješiti probleme vatrogastva, da su IPO-i Ine i T-HT-a izvršni potezi koji su ujedno dar građanima i rješenje problema umirovljenicima, a da je gradnja pelješkog mosta genijalan i ovoj zemlji apsolutno potreban projekt kojemu nema alternative i za čiju je gradnju investicija od 300 milijuna eura sitnica koju si Hrvatska bez problema može priuštiti.

Oni su angažirani da različitim kreativnim alatima banaliziraju stvarne probleme ove zemlje i da, među ostalim, bogatim arsenalom dimnih bombi uspješno odvrate pozornost javnosti s primarnog (korupcijskog) karcinoma na njegove periferne metastaze.

I činit će to beskupulozno i toliko intenzivno, žestoko praćeni vodećim vokalima naše estrade, da bolne jauke obitelji stradalih na Kornatu više nitko neće čuti.