Potrošači će od projekta Galileo dobiti mnogo više od GPS-a (satelitske navigacije), rekao je ovih dana povjerenik za promet Europske unije Jacques Barrot. Što je to više? Što bi oni još trebali dobiti za silan novac koji Unija troši na svoj svemirski program? Umjesto odgovora, Barrot je ustvrdio da Europska unija treba Galileo, jer on europskim poduzećima omogućuje velik tehnološki napredak. Europa mora prednjačiti i u svemirskoj tehnologiji pod svaku cijenu, smatra on. Europski navigacijski satelit trebao bi, navodno, biti bolji od američkog, a na njega su dosad potrošene dvije milijarde eura iz proračuna Unije i doprinosa zemalja članica. Ali time je financiran tek početak projekta. Bilo je planirano da daljnje troškove preuzme konzorcij od osam velikih europskih tvrtki, koji bi dobio glavnu poslovu, a na kraju i koncesiju za korištenje satelita. Konzorcij se, međutim, sporo dogovarao, a onda je brzo odustao od posla. Sada se apelira na najutjecajnije članice Unije i na Europski parlament da javnim novcem poduprnu financiranje cijelog projekta.
Priča postaje mnogo zanimljivija kad se počnu navoditi izvori iz kojih bi Europska unija trebala dati nedostajući novac. Uz 300 milijuna eura namijenjenih znanosti i istraživanju na području transporta, predlaže se još da se sa stavke za administraciju Unije prebacu 220 milijuna eura. Na stavci za znanost i istraživanje u sljedećoj godini navodno će se naći dvije milijarde eura, a na stavci očuvanje okoliša i alternativne izvore energije još 2,1 milijarde. Iza naziva posljednje stavke krije se zapravo novac namijenjen poljoprivredi. Sve to može biti zanimljiva informacija i našim pregovaračima o korištenju pretpristupnih fondova Unije. Konkurencija im je jaka, a najveći interes za daljnje financiranje Galilea ima Njemačka, čija poduzeća računaju na velik udjel u izradi satelita, iako joj javno-privatno partnerstvo i koncesija nisu bili po volji.
Oko 300 poduzeća među onima koja su nakon ukidanja obveznog članstva napustila Gospodarsku komoru Slovenije predomislišla su se i obnovila svoje članstvo. Među njima su i neke od najpoznatijih slovenskih tvrtki, kao što su Cimos, Mura, Luka Koper, Mobitel, Gorenje i Telekom Slovenije. U proteklih nešto više od godine dana, otkad je novi zakon stupio na snagu, iz Komore je izšlo više od polovine njenih članica; čak 33 tisuće od nekadašnjih 63 tisuće. Kao što se i očekivalo, najbrže su odlazila mala poduzeća koja više nemaju pravo na besplatno članstvo.
Zakon omogućuje i osnivanje konkurentskih komora, a poduzeća koja prijedu u neku od njih imaju pravo ponijeti sa sobom i dio imovine Gospodarske komore Slovenije. Uvjet za to je da komora u koju prelaze bude reprezentativna, a takvim će se smatrati samo one koje imaju najmanje pet posto svih gospodarskih subjekata koji zajedno ostvaruju najmanje deset posto prihoda od ukupne prodaje slovenske privrede.
Gospodarsku komoru Slovenije napustila su sva velika i srednje velika trgovačka poduzeća i osnovala su Trgovinsku zbornicu Slovenije. To je zasad jedina nova komora koja traži dio imovine. Broji nešto više od 2.600 članova, koji ostvaruju 61 posto svih prihoda trgovine, odnosno 21 posto svih prihoda privrede. Očekuju da će im pripasti približno četvrtina imovine Gospodarske komore Slovenije, ali to još nisu uspjeli izračunati niti usuglasiti. S podjelom poslova nema nikakvih problema.
Kruh i pecivo, dakle artikli koji se u pravilu proizvode za lokalnu upotrebu, postali su, nakon ulaska Poljske u Europsku uniju, njegov prorazredni izvozni hit. U prošloj godini Poljska je izvezala šećera za 225 milijuna eura, mesa za 178 milijuna, alkoholnih pića za (sam) 77 milijuna – a pekarskih proizvoda za više od 400 milijuna eura. To je više od izvoza bilo kojeg drugog poljoprivrednog proizvoda. U prvom polugodištu ove godine vrijednost izvoza kruha i peciva već je dostigla 235 milijuna ili 22 posto više nego u istom prošlogodišnjem razdoblju.
Tko uvozi i tko u Europi jede poljski kruh? Uvoze ga zemlje u kojima živi i radi mnogo Poljaka. To su u prvom redu Njemačka, pa Mađarska, Velika Britanija, Irsko, Nizozemska i Češka. Ali uvoze ga i njemačka područja koja graniče s Poljskom.
- Njemački trgovci dolaze sami u našu pekarnicu i tu preuzimaju robu – izjavio je za austrijsku agenciju ATA Roman Kopinski iz pekarnice Asprod u Szczecinu.
Tako se potvrđuje staro pravilo da sve može biti dobar posao. Ali u konkretnom slučaju taj su posao aktivirali trgovci u zemljama Europske unije, a ne poljski pekari. Prema starom pravilu, trgovac se uvijek ponaša kao ribić koji pokušava sa što manjom udicom uloviti što veću ribu, oni su otkrili dobar ulov u poljskim pekarnicama. Ne sumnjajući u kvalitetu poljskoga kruha, može se pretpostaviti da je za odnos udice i ribe bio presudan tečaj poljskog zlota prema euru. Da nije, ne bi euro na udici njemačkih trgovaca lovio dovoljno primamljivu količinu poljskih pekarskih proizvoda. Tek zahvaljujući tome dobila je tržišnu vrijednost i nostalgija poljskih gastarbeitera.
Ulazak u Sloveniju sam po sebi nije velika vijest, s obzirom na to da je znatno slabiji domaći konkurent Martimex tamo već desetak godina, ali ako uspije partnerstvo s Mercatorom temeljem kojeg bi Iris trebao postati njegov stalni partner i u Sloveniji, to bi značilo da će se Iris do 2009. godine naći u dvadesetak Mercatorovih objekata u susjednoj državi, što bi uvelike povećalo njegov rast.
Posljednje isticanje Irisa u javnosti bilo je upravo prilikom nedavnog otvaranja najnovijeg Mercator centra u Zagrebu kada je ponovno promoviran kao njegov strateški partner. Partnerstvo traje otkako je Mercator ušao u Hrvatsku, a korist je obostrana – u Mercator centrima to je drugi najjači brend, a Irisu je čak deset parfumerija u Mercator centrima i one u ukupnom prihodu sudjeluju sa značajnih 30 posto. Osim Irisovih parfumerija, uskoro bi se u velikim Mercator šoping-centrima mogli naći i dućani ostalih Irisovih modnih brendova. Što se tiče širenja na istok, zasad su jedino s brendom Accessorize prisutni u Bosni i Hercegovini.
