Vlada potiče dioničarsku euforiju umjesto ulaganja u tehnologiju

Većina se suvremenih ekonomista slaže, uz izuzetak usamljenih lijevih ekonomista koji još vjeruju u sustav planske ekonomije, da je mobilizacija ekonomskih resursa primarna odgovornost poduzetnika. Načelno se ne može osporiti argumente prema kojima se bez snažnog privatnog sektora i jačanja financijskih tržišta ne može zamisliti budućnost hrvatskoga gospodarstva.

U tom se smislu Vladino naglašavanje nužnosti ubrzane privatizacije te dinamiziranja tržišta kapitala putem javnih prodaja dionica u državnom portfelju, kojim se kreira više stotina tisuća novih tržišnih igrača, ne bi smjelo osporavati.

Vlada se u ime države ubrzano odriče svoje aktivne uloge u gospodarstvu i prepušta upravljanje gospodarskim potencijalima stotinama tisuća dionica. Stvaraju se, dakle, pretpostavke tzv. ‘narodnog kapitalizma’ koji bi u privatizacijskom procesu trebao zamijeniti ulogu tajkuna. Privatizirana bi poduzeća, prema argumentima kreatora ekonomskih politika, morala biti okosnica budućega ubrzanoga gospodarskog rasta. Nedavno objavljene informacije o stanju zaposlenosti, odnosno o broju radnih mjesta, svrstavaju Hrvatsku na europsko začelje i time duboko demantiraju informacije o padu stopa nezaposlenosti.

Rast produktivnosti nacionalnoga gospodarstva ne predstavlja samo temelj za rast zapošljavanja te rast životnog standarda u nekoj zemlji, već i rast konkurentske sposobnosti na međunarodnom tržištu. Budući da je produktivnost razvijenih zemalja – članica EU nekoliko puta veća od one tranzicijskih zemalja Istočne i Jugoistočne Europe, te zemlje moraju provoditi i strukturne reforme kojima se poslovni sektor usmjerava od aktivnosti niske dodane vrijednosti prema složenijim i tehnološki naprednijim gospodarskim segmentima. Domaća poduzeća imaju odgovornost akumuliranja kapitala i ulaganja u tehnologije koje mogu ostvariti rast produktivnosti. Ekonomija u kojoj dominiraju tehnološki naprednija poduzeća ostvarivat će brži rast u usporedbi s ekonomijama u kojima prevladavaju poduzeća koja kreiraju jednostavnije proizvode ili usluge. U zemlji koja želi uhvatiti korak s razvijenim zemljama, a Hrvatska to želi, razumijevanje tehnološkog napretka kao komponente ekonomskog rasta od presudne je važnosti.

Vlasnici i menadžeri u poduzećima donose odluke o alokaciji akumuliranoga kapitala, dakle profita, i kupnji tuđega kapitala, dakle o zaduživanju, ulaganju u istraživanje i razvoj, obuci radne snage i ulaganju u marketing. Poduzetnički talenti i uspješni menadžeri zapravo su vrlo rijedak resurs koji ovisi o različitim ekonomskim, socijalnim i političkim dimenzijama društva. Teza da će neposredna ulaganja međunarodnih kompanija donijeti sa sobom i nužnu lidersku komponentu ekonomskog rasta velika je zabluda s dubokim korijenima u hrvatskoj političkoj ekonomiji.

Zagovarajući ubrzanu privatizaciju i uvlačenje međunarodnih strateških ulagača, nekompetentne su birokracije zapravo na taj način prikrivale svoje neražumijevanje agregata ekonomskog rasta. Mnogo je jednostavnije ponuditi na prodaju domaća etablirana poduzeća, poput banaka, telekomunikacijskih ili energetskih poduzeća, u pravilu pod za kupca izrazito povoljnim uvjetima, nego razviti i provoditi industrijsku politiku koja dovodi do strukturnih promjena nužnih za povećanje produktivnosti i ukupnu ekonomsku učinkovitost. Međunarodna poduzeća koja dolaze na hrvatsko tržište, dosadašnja iskustva to jasno pokazuju, nisu skloni donošenju odluka o visokim ulaganjima u tehnološki razvoj. Njihov je primarni motiv povrat ulaganja u srednjem roku i sustavna kontrola ‘posljednjih kilometara’ distributivnih kanala na hrvatskom tržištu.

Skandalozna je nedavna izjava predsjednika Uprave mađarske naftne kompanije koji je rekao da MOL želi cijelu Inu. Dakle, ukupni napor, a u konačnici i trošak, oko organiziranja javne ponude dionica Ine i inauguriranja ‘narodnog kapitalizma’, kao svojevrsne korekcije tajkunskog modela privatizacije, bio je uzaludan bude li na sekundarnom tržištu MOL od malih dioničara otkupio većinski paket dionica najbolje hrvatske kompanije. Upornim zaustavljanjem ulaganja u modernizaciju rafinerija i maloprodajnih objekata, MOL je na taj način zaustavio mogući rast produktivnosti Ine i na taj način sebi osigurao konkurentska prednost na regionalnom tržištu. Poznata je, naime, činjenica da Ina čak ni na svojim benzinim crpkama ne prodaje derivate iz domaćih rafinerija, a o regionalnoj izvoznoj ekspanziji u tom slučaju nema govora.

Strukturne promjene u realnom sektoru hrvatskoga gospodarstva neće biti moguće bez intenzivnih ulaganja i tehnoloških unaprijedjenja poslovnih procesa. U načelu tu zadaću mogu obaviti investitori u potrazi za profitabilnim ciljevima ulaganja. To je bio slučaj u financijskom sektoru, u kome su međunarodni investitori omogućili snažna ulaganja u visoke tehnologije i razvoj kadrova te na taj način ostvarili visoke prinose na uloženi kapital. Izuzmemo li hotele i restorane te sektor nekretnina, poduzeća u realnom sektoru u pravilu su tehnološki inferiorni, imaju nisku produktivnost i ne mogu biti konkurentna na međunarodnom tržištu. Pritom doktrina o komparativnim prednostima kao pokretaču međunarodne trgovine u suvremenom tržišnom okruženju posve gubi svoje izvorno značenje.

Ako tržišne snage, a apologeti aktualnih ekonomskih politika se upravo zalažu za potpunu liberalizaciju tržišta, ‘ubrzanu privatizaciju’ i jačanje tržišta kapitala, jednostavno propuste jasno identificirati tehnološki razvoj i rast produktivnosti kao dugoročne ciljeve, Vlada mora tržišnu nedostatnost korigirati industrijskom. Za razliku od nekadašnjih državnih intervencija, koje su se ograničavale na fiskalne intervencije i javne infrastrukturne radove, suvremene industrijske politike moraju ublažiti slabosti tržišne alokacije i poduzećima pomoći u pribavljanju potrebnih činitelja rasta produktivnosti: kapitala, tehnologija, kadrova odnosno pružiti punu podršku prodoru na međunarodnom tržištu.

Unatoč općoj prihvaćenosti industrijskih politika u sklopu realpolitike, u ekonomskoj se teoriji odvija beskonačna debata protivnika i zagovornika. Određena tolerancija postoji prema Vladinim intervencijama u području osiguravanja stabilnog okvira za industrijalizaciju, ali ne i prema sektorskom djelovanju industrijskih politika. Protivnici argumentiraju da vlade nisu sposobne izabrati sektore koji mogu biti konkurentni na međunarodnom tržištu, da su birokracije zemalja u tranziciji u pravilu nekompetentne i neučinkovite, da su ulaganja javnog sektora plodno tlo za korupciju te da nema empirijskih dokaza o tome da se fokusiranim industrijskim politikama može dinamizirati neka nacionalna ekonomija. Umjesto industrijskih politika, argumentiraju protivnici, potrebno je osigurati makroekonomsku stabilnost, potpuno liberalizirati tržište, provesti ‘ubrzanu privatizaciju’ i osigurati dugoročnu zaštitu patentnih prava.

Tim je argumentima naravno vrlo lako suprotstaviti protuargumente: moguće greške Vladina izbora u tranzicijskim zemljama uzrokuju niži trošak nego pogreške i slabosti tržišne alokacije. Pitanje korupcije nije pitanje vezano samo uz javne investicije i nije dominirano ekonomsko pitanje, a empirijskih dokaza o uspješnosti industrijskih politika u Aziji i Južnoj Americi ima više nego dovoljno. Suvremene industrijske politike znače strateško povezivanje javnoga i privatnog sektora koje vidimo na djelu u svim uspješnim europskim ekonomijama.

Dioničarska euforia u vezi s javnom ponudom dionica Hrvatskog telekoma, a koju Vlada potiče propuštajući pritom upozoriti na rizike s kojima su se prije desetak godina u sličnoj privatizacijskoj akciji suočili mali dioničari Deutsche Telekoma, vrlo će vjerojatno pozitivno utjecati na razvoj financijskog tržišta. Globalno pa tako i hrvatsko financijsko tržište davno je izgubilo čvrstu poveznicu s realnim sektorom kakvu je nekad imalo. Jačanje domaćeg tržišta kapitala uvijek je dobrodošlo, ali taj proces, nažalost, neće osobito snažno utjecati na tehnološki napredak domaćih poduzeća kojim bi se osigurao njihov opstanak i rast na otvorenom tržištu. Domaća poduzeća se iz tranzicijske erozije produktivnosti ne mogu podići bez pomoći Vladinih ekonomskih politika. A vrlo vjerojatni kapitalni dobici malih ulagača u dionice HT-a ionako su dio instrumentarija predizbornoga političkog marketinga.