Nitko se ne usudi progovoriti o zamkama privatizacije T-HT-a

Novi kreativni proizvodi i ideje te njihovo uspješno lansiranje na svjetsko tržište mogli bi se pokazati kao jedini dugoročno uspješni način stvaranja globalnih igrača u ovom dijelu svijeta.

Kao nekadašnji urednik rubrike međunarodnih vijesti najprije u tjednim a zatim u dnevnim poslovnim novinama, vrlo sam brzo shvatio važnost ‘lokalnih sadržaja’ u medijima. Od svjetskih gospodarskih vijesti na naslovnicama se uglavnom pojavljuju rekordne cijene nafte ili krahovi burzi odnosno događaji koji opet imaju neposredne učinke na Hrvatsku.

‘Lokalizacija sadržaja’ prisutna je, nažalost, i u cijeloj hrvatskoj ekonomiji. Velike tvrtke žive uglavnom od domaćeg tržišta, izvoz je zanemaren, a hrvatska ulaganja izvan država bivše Jugoslavije prije su iznimka nego pravilo. Vlada se hvali rastom od četiri do pet posto i ne obazire se na nimalo laskajuće usporedbi s ostalim tranzicijskim zemljama.

Top lista 500 najvećih kompanija Srednje Europe, koju poslovni tjednik Lider izdaje u suradnji s poljskim poslovnim dnevnim listom Rzeczpospolita i revizorsko-konzultantskom tvrtkom Deloitte, na osnovi usporedbe s ostalim zemljama regije pokazuje realni položaj hrvatskoga gospodarstva. Od 500 najvećih poduzeća u regiji samo je 14 hrvatskih, a najviše rangirana tvrtka je Ina, na 16. mjestu. Zbog visokih cijena nafte i naftnih derivata sve su naftne tvrtke u regiji (ali i u ostatku svijeta) lani ostvarile natprosječno visoke prihode pa su posljedično i zasjele na visoka mjesta na listi. Prva neenergetska hrvatska kompanija na listi je Agrokor, na 44. mjestu. U konkurenciji 50 banaka je Zagrebačka banka, na 13. mjestu, kao i Croatia osiguranje u konkurenciji istog broja osiguravatelja.

Očigledno, u Hrvatskoj se nije uspjela razviti dovoljno velika kompanija da može ozbiljno konkurirati svjetskim igračima na globalnom tržištu. Domaće će se tržište, kao jedini temelj razvoja, pojaviti ulaskom u EU pa bi bez dobro promišljenih i provedenih reformi Hrvatska mogla postati još veća ekonomska provincija nego što je danas. Val konsolidacija domaćih tvrtki signal je pozitivnih promjena.

Cijela regija Srednje Europe još znatno zaostaje za razvijenim zemljama. Najuspješnije su države uže Srednje Europe, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, dok Istok i Jugoistok regije zaostaje. U svjetskim je razmjerima ekonomski snaga čak i najuspješnijih zemalja ovog područja slaba. Najveća tvrtka Srednje Europe, poljska naftna tvrtka PKN Orlen, koja je lani osvojila titulu Giganta Srednje Europe, najveća je tvrtka na Varšavskoj burzi i vlasnik niza kompanija u regiji, tek je ove godine uspjela ući na Fortuneovu listu 500 najvećih globalnih kompanija. Za uzela je 432. mjesto i jedini je predstavnik Srednje Europe na listi. Dok regija sa 171 milijunom stanovnika i 17 država ima tek jednog predstavnika, u Nizozemskoj, sa 16,5 milijuna stanovnika, sjedište ima 14 tvrtki s Fortuneove liste.

Izostanak globalno velikih kompanija donekle je uvjetovan strukturom gospodarstva nastalom tranzicijom i privatizacijom u Srednjoj Europi. Najveće nacionalne tvrtke uglavnom su u vlasništvu velikih multinacionalnih kompanija iz Zapadne Europe i ograničene su na domaći ili nekoliko susjednih tržišta. Njihove mašine kompanija pak provode akvizicije u ostalim zemljama tako da tvrtke kćeri uglavnom mogu rasti samo organskim rastom, a često su tek ispostave za prodaju proizvoda svojih vlasnika. Rijetki su i poučni primjeri poput Škoda Auta, koji je imao vlastiti brend dovoljno jak za uspjeh na globalnom tržištu, što je prepoznao i novi većinski vlasnik kompanije Volkswagen.

Novi kreativni proizvodi i ideje te njihovo uspješno lansiranje na svjetsko tržište mogli bi se pokazati kao jedini dugoročno uspješni način stvaranja globalnih igrača u ovom dijelu svijeta. Regionalne akvizicije koje provode vlasnički i operativno neovisne kompanije (uključujući one u državnom vlasništvu) mogu stvoriti pokojega regionalnog, ali ne i globalnoga poslovnoga diva.